Govori se o gubitku nekih 20.000 radnih mjesta. Pogledam zvaničnu statistiku i vidim da nije tako. Na svakom izvještaju piše rast broja zaposlenih i rast prosječnih plata. Onda vidim da svi pričaju o rastu cijena i inflaciji. Ona zvanična je u rasponu do 25%. Inflacija ispod 20%. U stvarnosti je “eksplozija” rasta cijena. To se vidi po cijenama plina i naftinih derivata.
Procenti smanjenja su ispod 10% , a niko ne spominje povećanja iznad 100%. Povećanja od 50% niko ne spominje. Postala su normalna. Zvanična statistika pruža drugu sliku. Oni sa rekordnim javnim prihodima i budžetima su dostigli vrhunac onoga u što i oni sami ne vjeruju. Pričaju o nečemu što nema bilo kakve veze.
Hvale se sa onim čime bi se trebali stidjeti. Stiče se dojam njihovog uspjeha. U stvari haos je postao paradigma / ” zdravo za gotovo” onoga što se u običnom žargonu zove laž/ ” zaobilaženje istine”. Književnik William Shakespeare je davno izrekao misao: “Nešto je trulo u zemlji Danskoj”. To je bilo prije 400 i više godina. Danas je Danska primjer reda. Očito da bi se Andrić i Shakespeare, da su živi, zapitali da li je ovo danas na prostoru koji zovu Zapadni Balkan, onako kako su pisali.
Pisali su o društvu i državi. Danas smo pod stalnim pritiskom. Jasno se vidi granica kupljenih medija koji sistematski lažu i truju narod. Statistika je samo sredstvo. Lažna ili frizirana zvanična statistika. Na drugoj strani niko se ne pita šta je cilj. U stvari šta se krije iza toga. Zato sva dešavanja u ovoj prvoj dekadi januara 2023.godine pruža ružnu sliku stanja.
Cijene i inflacija su ono od čega se ne može pobjeći. S toga su Kinezi sa svojim izrekama nenadmašni. Priča o crnoj i bijeloj mački je otrcana kao naša priča o poziciji i opoziciji. I jedni i drugi love novac. Miševi kolo vode. Na kraju kako god bilo istinita je kineska poslovica: “Kako god se okrenem uvijek mi je stražnjica otpozada”. Ovo je istina.