Leonard Koen "i paradigmatski pjesnik samoće i pjesnik čije pjesme slušamo u društvu i pjesnik čiji se fanovi međusobno lako prepoznaju i povjeravajući se jedni drugima tvore svojevrsno tajno bratstvo?
Laka kao ptica zakoračila sam u stari, a opet, na neki neobjašnjiv način, posve novi život govoreći sebi: Prekriži. Zaboravi. Ostavi iza sebe. Prošlo je… Osmjehni se ni zbog čega!
Roman "Kad je bio juli" Nure Bazdulj-Hubijar, priča je o dječaku Mirzi koji piše pisma mrtvome ocu o događajima iz 1995. u najnezaštićenijoj »zaštićenoj zoni« savremenoga svijeta.
Kad smo saznali za dijagnozu, vratili smo se kući i šutjeli. Glumili da se „držimo“.
I riječi i djela, sve može zavarati, jedino ono što osjećamo je baš ono pravo, istinito.
Sad ti moram nešto priznati… Zapravo sam se najljepše osjećala u toj svojoj odjeći i obući. I bez hinjene skromnosti mogu ustvrditi da je od svega na meni i u meni jedino to bilo jeftino.
Danas sam gledala čudesno lijepu mladu travu, visoku do pojasa, meku, blago se njihala kao da uzdiše a sunce i blag povjetarac je milovali.
Danima pišem nešto… Ne smišljam, kao da samo se piše, ja tipkam.
Htjela bih otići nekamo drugdje ne da počnem nešto iz početka, nikad nema novog početka, tek da nađem malo spokoja.
Negdje početkom 2002. dobila e-mail od gospođe Slavice Zečević Pralica iz New Yorka. Rođena Beograđanka koja je tamo živjela dvadesetak godina i bila prevoditeljica.
Svu noć sam presjedila na balkonu, slušala cvrčke i gledala malena svjetla vrtnih patuljaka sa solarnim baterijama u susjednom dvorištu, komadiće srebra rasute po lišću drveća u vrtu.
Šta me je iznova vratilo u onu noć, posljednju noć koju je babo proživio u našoj kući? Možda ta čudna mješavina, čisto konfuzija različitih osjećanja?
Pročitah neki status u kome se mlade cure savjetuje da budu savremene, ne zatucane, ovo je 21 vijek, da uzmu od života sve što mogu jer je život kratak i jedan.
Sa sobom nikad nije bila na čisto. Gdje je njeno mjesto, u kojoj vjeri, u kojoj bogomolji? O tome joj niko nije govorio.
Ne znam, možda sam grešna kad ovo kažem, ali ja se Boga ne bojim.
Fascinirao me samo čovjek. Fascinirao me jedan deda, sav raščupan i u poderanoj odjeći, koji je svaki dan sjedio na klupi u parku, a noću na njoj spavao, pa ipak plijenio vedrinom, nekom djetinjom radošću i osmijehom koji je dijelio svakom prolazniku, osobito djeci.
Imala sam dragog prijatelja. Vidjeli smo se samo nekoliko puta, nismo živjeli u istom gradu, ali smo na telefonu proveli sate i sate. Ma šta sate? Dane.
Petak je… Moram se malo vratiti na naš zadnji petak… I ja sam zapjevala. Prvo „Sjećaš li se, djevo bajna“, pa „Gondže ružo“… Slušao je, uslast jeo, opušten, miran, zadovoljan.
Šta je ovaj čovjek kriv? Što je otišao u krevet sa nekom prekrasnom curom koja mu se sama ponudila? Zar to nisu svakodnevne stvari, zar veliki broj takozvanih ljubavi u ovom vremenu nisu jednokratne?
U jednoj pauzi za ručak započeo je izokola nagovještavati nešto što bi moj život moglo iz temelja promijeniti.