Imam već nekoliko mjeseci mačku. Nisam ja nju našao koliko ona mene. To sam shvatio nakon dugotrajnog posmatranja ponašanja, navika, potreba, preferencija…
Mnogo se može naučiti od mačaka. Bolje se i sa mnogo više zahvalnosti, reda i smisla ponašaju nego mnogi insani i sve je u njihovom bivstvovanju uzročno-posljedično.
Ovaj moj mačak je crn, pa je zbog toga kažu živahniji i prepun istraživačkog duha, u što nisam sklon povjerovati, ali eto. Ipak, jedno osam od deset osobina ima kao da je krojen prema mojim mjerilima osobnosti, karaktera.
Elem, osloniš li se samo na davanje hrane kako bi mačak bio zadovoljan i sretan, a da pritom zanemariš igru – ništa nisi postigao. Bit će on dobar neko vrijeme, vrlo kratko dok nepce zaboravi čime se sladilo, ali u nepostojanju igre kreće „osvetnički“ pohod, koji zna biti i vrlo destruktivan. Hajvan je, ali kao da zna šta treba da radi. I otprilike radi sve ono što ne bi smio i gdje ga ne bi poželio vidjeti…
S mačkom i Svjetskim prvenstvom nekako se lakše prebrodio najgori period sarajevskog sivila. Zadnja dekada novembra i prva decembra. Ali, dok bi se okrenuo, eto ti polufinala.
Najteže mi je zapravo pala činjenica što sam zdravo za gotovo uzimao utakmice koje su počinjale u 11 sati. Kad ćeš više doživjeti da deset dana zaredom imaš utakmice u 11 koje niti su bezveze niti su utakmice južnokorejske lige…
A ubjedljivo najgore od svega, što te navede na razna razmišljanja i podsjeti na uobičajene krajeve jeseni, bili su onaj jedan dan poslije osmine finala i ova dva uoči polufinala. Kada utakmica nije bilo.
U jednom davnom intervjuu s Ivicom Osimom osjetio sam primordijalnu tugu i razočarenje u njegovom glasu kada je na pitanje da li mu dosadi nekada fudbal, s obzirom na broj utakmica i dostupnost svih mogućih liga, odgovorio „ma šta da dosadi, evo dva dana nema neke utakmice, pa čovjek ne zna šta će sa sobom“.
Intervju je vođen pred Novu godinu kada se dostiže vrhunac besmislenosti u kalendarskom smislu, kada je sve neprirodno, izvještačeno. Jedna globalna šarena laža, bespotrebnom euforičnošću premazana.
I u toj dokolici, tokom dva dana bez utakmica, spoznah zapravo zašto će zauvijek Svjetsko prvenstvo u fudbalu ostati najbolje takmičenje i što će mi utakmica Vels – Iran biti primamljivija od bilo koje Chelseaja i Liverpoola ili Juventusa i Milana. Bez obzira kad se igralo i gdje.
Neprevaziđeno je svako to prvenstvo jer u završnici najčešće budu ekipe koje pokažu više srca, koje igri pristupaju kao da im život o koncu visi. Baš kao što igri pristupa mačka, pa ganja onu nekakvu špagu po pola sata da je uhvati, ne znajući ustvari da ja s tom špagom manipuliram.
Milijarde se utakmica svakodnevno odigraju, ali što ih je više, ljubav prema fudbalu sve je tanja.
Odatle možda razlog zašto su Svjetska prvenstva nekada bila sveto slovo – maltene jedini način da te vidi „ceo svet“. Pozornica na koju je valjalo dospjeti i koja je značila sve.
Danas, igrati na Mundijalu i nije neka pljačka, jer si svakodnevno milijardama ljudi dostupan koliko je do daljinskog ili prvog udaljenog streama. I sve se uzima zdravo za gotovo kao oni mečevi od 11 ujutro.
Ali opet, za običnog ljubitelja fudbala, kada dođe dan bez Svjetskog, traje kao godina.
Definitivno, nijedno takmičenje ne može isti osjećaj kod više ljudi na ovoj planeti izazvati.
I da, igra da bi bila učinkovita, mora biti zanimljiva, s barem minimalnim udjelom nečega što se ne može opipati ni objasniti. S uplivom nečega višega. Zato ne može nikada isto biti kada Burnley dobije Manchester City i kada Maroko otrese Portugal.