Obaveze su pasiva. Razlika u vrijednosti imovine i obaveza je kapital. Šta se sve oporezuje? Oporezuje se imovina. To je porez na prošlost. Oporezuje se potrošnja, dohodak i dobit. To je sadašnjost. Oporezuje se dug.To je budućnost. Gruba klasifikacija poreza pokazuje da imamo 4 osnovna oblika poreza: na imovinu, na potrošnju, na dohodak i na dobit.
Razvojem poreskih sistema porezi su se bazirali na oporezivanje potrošnje i dohotka, tj.dobiti. Porez na imovinu je ostao izvan sistema oporezivanja jer bi se radilo o dvostrukom ili višestrukom oporezivanju. Svi oni koji imaju imovinu već su jednom platili porez na potrošnju ( PDV), porez na dohodak ili porez na dobit. Zašto bi platili porez na imovinu.
Pitanje je koju. Je li onu koju drže kod banke ili osiguravajućeg društva, kao svoju finansijsku imovinu? Da li onu koju ima u dionicama ili obveznicama? Da li na auto, stan, zemlju ili kuću koju posjeduju? Šta to znači i kako se ponašati u takvim uslovima kod tretiranja imovine u sistemu oporezivanja. Najčešće je ovaj oblik poreza ostavljen lokalnim zajednicama koje koriste ovaj poreski oblik kod prometa nekretnina ili žele da imovinu stave u funkciju korištenja. Radi se više o ekonomskim nego fiskalnim mjerama.
Često su ovi oblici oporezivanja imovine upitni pa se u principu izbjegavaju ili zamjenjuju drugim načinom oporezivanja kroz tzv.parafiskalitete. Najčešće se koriste prirezi ili određeni oblici poreza na potrošnju kako bi se podigao fiskalni kapacitet lokalne zajednice. To je najčešći slučaj u gradovima u kojima su veći javni rashodi. Sve u svemu nema nekih dubljih razloga da se oporezuje legalno stečena imovina. Ona druga koja nije dokaziva može se oporezivati progresivno sve do 100% poreza.
To znači da sva imovina mora imati svoje izvore. Ti izvori su u pasivi. Imovina je aktiva. Imovina se stiče na bazi obaveza tj.kredita ili iz kapitala. Cijela priča o imovini je smještena u kontekstu društvene , ekonomske i političke zbilje. Zašto oko toga praviti bauk kada su stvari jasne. Vraćamo se na početak priče. Država je ta koja ima monopol sile.
Država je ta koja treba da uredi sistem sticanja imovine. I na kraju cilj je da se zaštiti imovina koja je legalno stečena. Zašto bi se ista ponovo oporezovala? Nema logike.
Zato je porez na imovinu porez prošlosti koji se izbjegava i napušta. Porez budućnosti je onaj koji se namiče kroz oporezivanje zaduživanja koji će platiti buduće generacije. Problem je dugova koje svi plaćamo, a koji ne doprinose rastu društvenog bogatstva.
Sve dok se potrošnja bazira mimo novostvorene vrijednosti ista postaje upitna. Naša potrošnja se velikim dijelom bazira na doznakama iz inostranstva naših građana i zaduživanja koja moraju vratiti buduće generacije. Sve u svemu , priča o porezima je složena i nema svoj kraj. Imovina građana je i imovina zajednice, i obrnuto. Bogat pojedinac znači i bogata država, i obrnuto.
Pravo na imovinu je zagarantovano.