da se prosječan odaziv građana na izbore, takozvana ‘izlaznost’, kreće ispod ili oko standardnih 50-60 procenata i da rezultati nikada ne daju natpolovičnog izbornog pobjednika.
(Izuzeci su tako rijetki, i obično na lokalnoj razini, da se slobodno mogu zanemariti.) Zbog toga se veoma često događa da relativni izborni pobjednici u vlast, tj. u diobu postizbornog ‘kolača’, moraju udjenuti i sasvim beznačajne političke formacije. Time se izborna volja glasača izvrgava ruglu.
Ako na izbore ne izlazi 40 % ili čak i do 50 % osoba sa glasačkim pravom; ako je taj neizlazak politički stav kojega niko nema pravo tumačiti i prevoditi u svoju korist; ako se glasovi, tj. politička volja izišlih – 50 % glasača distribuira na tri, pet, sedam ili još i više političkih opcija – i politički i numerički gledano nesporan je zaključak da NE POSTOJI POLITIČKA STRANKA ČIJI PREDSTAVNIK IMA PRAVO KAZATI DA GOVORI UIME NARODA.
Sa 10, 15, ili 20 posto glasova dobivenih na izborima uzimati sebi pravo govora i odlučivanja uime cjeline naroda znači – činiti uzurpaciju. Svakoga takvog govornika, po skupštinama i parlamentima bilo kojeg nivoa, onaj koji rukovodi sjednicom imao bi pravo prekinuti i zamoliti da svoju ‘punomoć’ i verbalno ograniči na političku stranku kojoj pripada.
– Vi, gospodine, ne govorite uime vašeg naroda, vi govorite uime vaše stranke !
Bilo bi veoma dobro – za demokraciju i narodno zdravlje – da se to pravo po hitnom postupku pretvori u dužnost ! (2017.)