Meni još lakše: na svaka tri metra bircuz, sve bolji od boljega. Kazuje mi Ćamil kako su selidbe, u ljudskome životu, mnogo teška stvar:
Dvije selidbe – ko jedna smrt.
Vrijedilo je, ali nije bilo potrebe da ljudi oko Ćamila Sijarića zapisuju išta od onog što govori. Sve se to nekako samo uzrezivalo u moždane, da u njima ostane zanavijek. Ako zaboraviš riječ, sjetiš se Ćamilova glasa pa ti dođu i riječi. Sve onako poredane kako ih je on poredao dok ti je govorio. Ako slučajno zaboraviš Ćamilov govor i glas, sjetiš se koje riječi, eto i njegova glasa, eto svega. Niti je išlo, niti ide danas, poslije tolikih godina, jedno bez drugoga. Čitaš njegovu knjigu, a čuješ mu glas i sve biva isto kao da ti lično Ćamil, u lice i na uho, čita. Pitajte ljude, ako meni ne vjerujete.
Dvije selidbe – jedna smrt.
A ja selio, u jednom životu – evo da izračunam – tačno 17 puta. I spremam se, uz Božiju pomoć, opet, u nedjelju koja prva dođe. Nije da me ne drži mjesto, jok, teža je moja boljka. Brze godine, djeca mi, ko jablanovi, dok trepnuh okom, glavama u nebo pobjegoše.
Zovem sina: O, Taričeeee ! a sve mjerkam jesu li ono iznad njegove glave, kumulusi ili kumulonimbusi. Stratusi nisu. Cirusi nisu. To je ravno, bijelo i bezbrižno. Ovo moje nije, ni bezbrižno, ni bijelo, ni ravno.
Nego kvrgavo, teško, bodljikavo i gutavo.
Završiću to, ako Bog da, za jedan dan, u neljelju koja prva dođe. Kad završim, sakupit ću svu svoju sa svih strana svijeta djecu, i njihovu djecu, posaditi ih za veliki trpezarijski sto – što ne mogne stat nek posjeda po podu, naokolo – pa im pričati o Ćamilu. Kako sam imao druga koji se zvao Ćamil, prezivao Sijarić i kako se na svijetu nikad nije rodio niko ko je umio pripovijedati ljepše nego što je pripovijedao on, moj prijatelj, pisac Ćamil Sijarić. I jednu ću im njegovu, malo kraću, cijelu pročitat. Neka čuju.
A o selidbama i njihovom brojanju – koliko selidbi jest jednako jedna smrt ? – to ću raspraviti sa Ćamilom lično, kad dođe vakat, za tu nam priču djeca ne trebaju. (2015)