Baudrillardov slavni esej o tome kako se Zaljevski rat zapravo nikada nije dogodio tačno je objasnio nevjerovatnu prirodu virtualnih ratova ili Tofflerovih ratova trećeg vala. Taj se rat uglavnom odvijao u kibernetičkoj sferi i nije ostalo ništa od stare romantične ideje o tome kako je heroj udario heroja, a onda su se pucali kroz nišan. Idealan NATO vojnik zapravo je “Robocap”, koji je zapravo kiborg ili stroj kojim se upravlja na daljinu.
Novi vojnici sjede kod kuće i vode rat protiv neprijatelja na tipkovnici računala. NATO piloti koji su upravljali zrakoplovima B2 ili F-117 definitivno misle da je to računalna video igra. Jedini problem virtualnog rata zapravo je stvarnost!
Trenutak eksplozije bombe na monitoru vojnih računalnih stručnjaka je virtualan. Stvaran je trenutak kada ta ista bomba uništi pravi most, tvornicu ili kuću punu ljudi. Dakle, što bi trebali učiniti stvarni ljudi koji pate u virtualnim ratovima?
Moraju se što prije upoznati s moćima vrlog novog tehnosvijeta, s dobrim i lošim stranama cybersfere. Trebaju pokušati što prije ovladati techno svijetom, a ne boriti se s njim. I, nažalost, moraju shvatiti da više nema dobrih starih viteških ratova, kao što nema više ni Starog svijeta kojeg su vitezovi voljeli.
Ta spoznaja je krajnji političko-vojni cilj virtualnog ratnog generala.