Zapravo to možda i jest. Ono je bila Jugoslavija, a ovo BiH. Prvi put na jednom Svjetskom prvenstvu i kakve su prilike, nije nemoguće zadnji.
U 21. minuti jedne od najgorih utakmica na svjetskim prvenstvima (pogledajte je opet i vidjet ćete da to veze s vezom nema, mi loši, oni još gori) provjerena veza još iz Wolfsburga Misimović – Džeko dovela nas je u ekstazu. Pomoćnik Petera O’Learyja sa Novog Zelanda međutim vidio je nešto što niko nije i odveo tok historije u drugom smjeru.
Jedno od objašnjenja kako mu se moglo desiti da vidi ofsajd koji nije postojao bilo je i to što mu je Džeko bio bliži u odnosu na nigerijskog igrača koji je bježao iz pozadine. A VAR nije postojao.
Bilo kako bilo, u trećoj utakmici na prvenstvu savladali smo Iran, pa je žal ostala još veća, ali i taj neopravdano poništeni gol samo je jedna u nizu nepravdi o kojima evo i mi ovdje trošimo “tintu” i doprinosimo vječitom osjećanju žrtve.
Umjesto da obilježavamo sportske podvige, primorani smo prisjećati se kada nas je sudija zaje…
Poenta: Poništeni gol Džeke desio se u 21. minuti, procesuiraš to iako je nepravda, brzo na nju zaboraviš i ostane ti još 69 minuta plus sudijska nadoknada. Prvo da ne primiš gol kakav si primio, a onda i da zabiješ koliko ti treba. Da odigraš barem dvije-tri smislene akcije.
Kada psiholozima bude data šansa da se ozbiljnije uključe u rad sa sportistima možda se promijeni paradigma i način razmišljanja. Nećemo odmah početi poimati stvari i situacije kao Nijemci, ali bar da im se malo približimo. Uz naš balkanski talenat koji imamo, sa samo malim udjelom njihovog mentaliteta – a to se da naučiti, eno Novaka Đokovića živog – ne bismo više slavili poraze i obilježavali dane (2.922 su otad prošla) kada “sve smo mogli mi, samo da je duži bio dan”.
Bili bi bolji od Nijemaca puno.