Jer, eto, pokušao je Vico, promijenio selektora i selektora, a sve nam je gore. Uvode se i mladi fudbaleri, odigraju po koju minuticu, bljesnu, a onda nastave da “nastupaju”, a ne da igraju, što bi rekao Dželaludin Muharemović. Još uvijek se samo zapliću s loptom, ne znaju uštopati, kada su u prilici pred golom dobivaju male nervne slomove, ne znaju centrirati, šutirati, pogoditi gol…
Ipak, jedna je konstanta. Zapravo eto dvije – Edin Džeko i Miralem Pjanić.
Džeko je i sinoć bio činilo se najviše zainteresiran da se pobijedi. Trčao je, vraćao se nazad, borio naprijed, nije zabio, a kad Džeko ne zabije, obično to niko drugi i ne zna i ne može.
Pjanić je igrao premalo, a utakmica je bila stvorena za njega. Još uvijek je majstor i vjerujemo da je počeo utakmicu da bi i Džeki ali i ostalima pogotovo u napadu bilo puno lakše, pa bi možda i zabili gol. Možda…
A to igranje Džeke i Pjanića, čini se, pravi problem. Jer, njih dvojica, istinske klase, mada je Pjanić na korak do amaterskog loptanja, već godinama daju iluziju da reprezentacija BiH vrijedi više nego što vrijedi. Jer, evo već decenijama, osim incidenta sa Brazilom 2014. ne možemo da se plasiramo ni na jedno veliko takmičenje, bez obzira koga dobijemo za protivnika u grupi.
I zato bi možda trebalo da se zahvalimo Džeki i Pjaniću na svemu što su dali, da “pometemo” zajedno s njima i sve ono što nas godinama zavarava, pa da počnemo praviti novu selekciju. Ništa više ne možemo izgubiti, ali barem nećemo više, predvođeni Dijamantom i Miretom sanjati da se možemo nositi sa iole ozbiljnjom reprezentacijom.
Kad njih više ne bude, neće biti ni iluzije da vrijedimo, kad ne vrijedimo.