Snimljena je u Rimu, na izlasku iz Sikstinske kapele, one godine kad smo se vjenčali. Glave nam se dotiču, Suadova ruka je oko moga pasa. Snimio ju je također turist koji je sa nama obilazio kapelu, markantan sredovječan gospodin sijede kose i brade, Francuz mislim, Suad je s njim izmijenio dvije-tri rečenice na tom prekrasnom jeziku. Jeziku koji ne znam, a volim ga slušati, kao da slušam glazbu.
Gdje god smo bili, Suad me slikao mnogo puta i nekom opaskom bi me nasmijao svaki put prije nego što bi aparat škljocnuo. Na nekom trgu smo gledali kako povijena bakica hrani golubove. Prekrili su širok prostor oko nje, njenu glavu, ramena, pogurena leđa. Ličila je na bistu. Pitala sam Suada je li to čuveni Cvjetni trg na kojem je spaljen Giordano Bruno, a on se nasmijao i kazao da će me sutra odvesti na Campo dei Fiori.
Dok smo šetali uz Tiber, pričao mi je da se trideset tri godine nakon što je lomača na Cvjetnom trgu planula, Galilej pred inkvizicijom javno odrekao brunovskih pogleda šapućući sebi u bradu: Eppur si muove te da je na Uskrs 1943., u proljetnu večer dok je gorio varšavski geto, a u ostatku Varšave, u poljskom dijelu, kao da se ništa nije događalo, Czeslaw Milosz baš u Varšavi napisao pjesmu Campo dei Fiori. Brunova smrt i smrti Jevreja za Rimljane i stanovnike Varšave bile su tek tuđe smrti – kazao je, a ja sam znala kako misli da su i smrt njegovog brata, kao i smrti svih Bosanaca u strašnom pogromu, za svijet bile tek tuđe smrti.
Napisao je da gomila trguje, banči i voli se/ ne mareći za lomače. Zatim dodaje:
Ja ipak mišljah tada O samoći umirućih, O tome da kad je Bruno Stupao na tu lomaču U jeziku našao nije Reč ljudsku jednu, jedinu Kojom bi iskazao oproštaj
Tom ljudstvu koje ostaje. A lomače su i dalje gorjele, kao što su i trgovi postajali simbolima, razlika Rima i Pekinga; razlika cvijeća i nebeskog mira – nastavljao je Suad sasvim ponesen. – I Zagreb ima svoj trg imenjak rimskog Campo dei Fiori. Imao je i trg što je sjećao na žrtve onih iz Miloszeve pjesme. No trgovima se mijenjaju imena. Kao i ulicama, uostalom.
Zar nismo svjedoci barem toga? A Milosz je Tito.
Ušutio je, a ja sam kazala da je pravi užitak slušati ga. I doista, bila sam zaboravila da mi je hladno, da sam se umorila od šetnje, željela sam da nastavi pričati, jednako zaneseno, jednako poneseno kao što je počeo. Pa sam osjećala žal što sam studirala u ratu kada su kriteriji bili vrlo niski, srazmjerni cijeni čovjekova života u gradu logoru, u getu koji je gorio.
Moja generacija niti je imala motiva niti uvjeta za učenje, učili smo iz prkosa. A profesori nisu imali srca oboriti čak ni onoga ko nije znao ni koliko prosječan srednjoškolac, jer nisu bili sigurni ko sutra, ko nikad više neće doći, oni ili studenti. Tako je u mojoj i općoj i stručnoj izobrazbi ostalo dosta rupa koje će mi Suad popuniti – mislila sam tada. On je nastavio da je Krleža 1961. napisao esej Eppur si muove, a sebi u bradu šapnuo: Znali smo, misleći na koncentracione logore u Sovjetskom savezu. Godine prolaze, vijekovi prolaze, no lomače i geta još gore, logori još postoje, ljudi i dalje ubijaju ljude.
Gomila i dalje trguje, banči i voli se/ ne mareći za lomače. Takva je, valjda, ljudska priroda. Razlika je jedino što danas TV satelitom prenosi sliku širom svijeta, no i sada su to samo tuđe smrti. I danas je probitačnije javno se odreći istine šapućući si u bradu što kome drago.
Reći naglas Eppur si muove, a u sebi Nihil novi sub sole. Moramo vjerovati u bolje. Na trgovima se okuplja gomila. Na trgovima se slave takozvane milenijske godine. Proći će neko vrijeme pa će i današnja geta i lomače postati simbolima za Nevermore. A i tada će, neznano gdje, ravnodušno za vlastite suvremenike gorjeti nove lomače.
Jer, kao što je prorekla i naše vrijeme, posljednja strofa Miloszeve pjesme proriče i neko buduće:
I to što ginu samotni Svet je zaboravio davno, Tuđ nam je njihov jezik Ko jezik davne planete, Sve dok u legendu ne pređe, Pa da posle vekova mnogih Na novom Campo dei Fiori U pesniku ne podstakne pesmu.
Ušutio je i šetali smo bar još pola sata ne progovorivši niti riječ.