Osim tog lijepog osjećanja, bilo je i praktičnije. Nisam morala paziti hoću li nešto uprljati, izgužvati, uflekati. Sjećaš li se one mlade Ciganke koja bi u jesenjim sutonima ispod lampe na ćošku, kod Doma sindikata, prodavala pečeno kestenje? Jače od lampe sjale su njene radosne oči! Vatra je u njima gorjela. A tek bjelina zuba, onaj reklamni osmijeh je naprosto privlačio, pa nikad nisam prošla pored nje, a da ne kupim fišek-dva. Te moje prve sarajevske jesen i zima su najjače obilježene upravo mirisom pečenih kestenova.
Stavila bih ih u džep mog kaputa bez straha da će ga gar uprljati.
Nikad ti nisam pričala o tom kaputu. Tata je dao svoj stari zimski kaput jednom komšiji da ga prepravi za mene. Taj čovjek nije bio krojač, samo je imao staru šivaću mašinu, a vjeruj mi, ni majstoru tog posla ne bi to bilo lako. Helem, da ti ne otežem, to je bilo više sklepano nego sašiveno. Postava ručno prišivena svijetlosmeđim koncem, a kaput je bio crn (izblijedio od godina nošenja). Sa unutrašnje strane je bila našivena etiketa ne kojoj je kosim crvenim slovima bilo izvezeno ALHOS. Kako je taj dio urezan, ostalo je sam osakaćeno A, usamljeno, nakaradno, koje je bilo uz sami rub, na ulasku u rukav.
Dugmad su ostala na muškoj, desnoj strani. Kragna, reveri i džepovi okrzani, rukavi ostali predugi. Nisam ih mogla zavratiti prema vani zbog smeđeg konca (ručni cik-cak šav, ono – ko ni sebi ni svome), pa sam ih uvrnula unutra… E, u jedan od tih džepova bih stavila fišek pečenih kestena i na njemu grijala ruku.
Drugom rukom bih gulila slatkaste plodove i idući ispod neonskih svjetiljki, između napucanih sarajevskih cura, lepršala sam baš kao divlja ptičica. Kao da je to kestenje bilo moj adut, snaga, oružje, mislila sam koliko sam sretna. Kad bih došla u našu sobu i pogledala se, gotovo nikad nije izostao smijeh, zvonak, moćan. Garave ruke, garave usne i oko usana, garav nos, uz vatru u očima i one zube, ma sve je činilo gotovo savršen sklad nesklada… Samoj sebi sam bila tako nalik na onu mlađahnu Cigančicu. A kad bi me ti vidjela u onom kaputu, grozila si se.
„Opet si navukla tu hrku! Ni beskućnik u tom ne bi hodao. Baci ga!“
Naravno da nisam.. Ni na um mi nije padalo. Koliko god ti zvučalo čudno, možda i nevjerovatno, voljela sam ga više od tvoje nove hanterice u koju bi me ti upakovala.
Sve ove godine, kad oktobar dođe, meni se u oči vrati onaj ćošak kod Doma sindikata, ona Cigančica pod lampom, njene oči i zubi i kudrave kose, a u nosnicama osjećam miris pečenog kestenja… Ne volim ga više, mislim – ne volim ga jesti.
Volim tu uspomenu. Neprocjenjivo.