Mariji Jelačić
Po nekakvom ustaljenom redu, tačno u podne, izronila je Jana iz svoje mahale i uputila se glavnom ulicom ka izlasku iz grada. Lagana šarena haljina obgrlila joj bujno tijelo, na nogama joj iznošene platnene patike, u ruci vrećica.
Julsko sunce je žestoko pržilo te je ulica bila gotovo pusta. Koračala je brzo, čvrsto, oborena pogleda.Pred kafanom u bašči pod suncobranom sjedili su uglavnom muškarci. Braco, portir u gradskoj gimnaziji, bliži pedesetoj nego četrdesetoj, podbuhla lica i vodnjikavih očiju, neženja, osobenjak, pogleda prvo Janu pa sat na ruci.
– Ljudi moji, po našoj ludoj Jani komotno možeš sat navijati. Svi se glasno nasmijaše. Uto naiđe Jana. Zaustavi se blizu Bracinog stola uza sam rub trotoara, pogleda ga i ne kao konstataciju, nego kao pitanje izusti: – Tata? Mrko ju je pogledao preko krigle piva i grubo kazao: – Prolazi, luda Jano, prolazi. – Nije jadnica kriva ni što je luda ni što u svakom zrelom muškarcu traži oca – dodade neko. Oborila je pogled i nastavila put. Jana nije znala oca. Njenog oca niko nije znao. Čak ni njena majka. Majku su znali svi. Bila je, ne tako davno, često spominjana u gradu i šire. Ne po ljepoti, iako je bila lijepa, ne po dobroti, iako je imala dobro srce. Bila je poznata kao kurva.
Godine su se nizale. Bore izgužvale lice, povile ramena, zabijeljele se u kosi. Ništa od nekadašnje ljepote ne osta. Javi se nešto novo, zakašnjelo – kajanje, stid. Pred automatom za sladoled okupila se djeca. Kad spaziše Janu, kao po taktu zapljeskaše dlanovima i stadoše skandirati:– Lu-da Ja-na, lu-da Ja-na! Crni izađe iz slastičarne i viknu: – Idite bestraga! Da znate, nećete dobiti sladoled. Koliko puta vam trebam reći da Jana nije luda. Djeca su umuknula. Jana uistinu nije bila luda. Samo slaboumna. Ni takva nije bila oduvijek. Do četvrtog osnovne bila je najbolja u razredu, majci samo petice donosila i maloj naherenoj kući u mahali udahnjivala život svojim smijehom. Kakav je to smijeh bio! Kao da bezbrojni praporci u isti mah zazvone. Onda je došla bolest. Nenadano, kao što svako zlo dolazi. Jana je danima, noćima, bila u dubokoj besvijesti sa vrućicom koja graniči sa onom koju ljudsko biće može preživjeti.
Majka je zaboravila na posao, hranu i san, sve vrijeme bdjela nad krevetom uz dijete nedostupno njenoj tuzi i teškoj brizi. Stajala i kamenila se. Poslije je odlazila u crkvu, klečala pred raspećem i kao nikad niko molila. – Mea culpa, mea culpa, mea maxima culpa! – ponavljala bi bezbroj puta da bi, kao kad pred rijekom klone brana, iz nje poteklo. – Isuse Kriste i Majko Božija, molim da mi ostavite Janu! Ona je sve što imam. Jest, griješila sam, teško sam griješila, ali ne iz želje nego iz nužde. Zadovoljstva u tome nema, samo muka. Više neću. Nikad. Prokleti bili svi muški skotovi… Ako treba prosiću, krasti ću za moju Janu. Samo, ne dajte da umre!I čudo se desilo. Vrućica je prošla, Jana se probudila. Nastavila je živjeti. Tijelo bujalo, jedrilo, sazrijevalo, samo se u glavi nešto pobrkalo. Ništa novo Jana nije mogla upamtiti, ono što je ranije naučila vrućica i bolest su nepovratno izbrisali.
Sa šesnaest godina imala je tijelo žene i dušu djevojčice. I smijeh se utrnuo. Jedino su redovni i svakodnevni bili njeni odlasci tačno u podne na Sokolov greben, stijenu nadnešenu nad Drinom. Od grebena je stršio Kljun, kamena litica uska i oštra baš kao kljun neke ptice grabljivice. Šta je tamo radila niko nije znao.
Naišla Jana pored slastičarne. Crni je dočeka sa sladoledom u ruci. Pogleda ju samo na tren. Oči su u nje bile zelene i neprozirne, kao Drina. U njima ni bistrine ni iskri, samo nešto od tuge tužnije. Pogledala je Crnog, oči se sjetno zacaklile, uzela je sladoled i produžila.
Crni, dvadesetpetogodišnjak, vlasnik slastičarne, tokom cijele sezone sačekivao bi Janu sa sladoledom. Bila je u njegovom srcu golema nježnost za Janu. Ne Janu ženu što je buktala u njenom tijelu, nego ono dijete u njoj izgubljeno i samo. Osjetio bi neobjašnjiv strah svaki put kad bi je gledao gore na Sokolovu grebenu malenu poput mrvice.
Tog dana nije odolio, pošao je za njom. Uspon je bio naporan. Obilno se znojio i teško disao. Tek dašak vjetra donio bi malo svježine.
Sjedila je na rubu stijene, iz vrećice vadila suh hljeb i mrvice bacala u rijeku. Tiha, lijepa, neizrecivo lijepa. Kosa bijela kao lan rasula se preko ramena. Haljina skliznula naviše, otkrila obla koljena.– Šta radiš ovdje, plava Venero? – izustio je tiho, da je ne uplaši.
Okrenula je glavu i pogledala ga očima zelenila i tuge. Meki luk usana se blago razvukao.– Pričam sa ribama. Glas u nje je bio ugodan, blag, kao blaga ljetna noć. – Ribe ne znaju pričati. – Znaju mene slušati. Kao na komandu, iskoči blistavo sjajna pastrmka, proguta mrvicu i nestade. Odmah za njom i druga. Sve se zbilo u trenu. Ostade samo bljesak u očima. – Vidiš. Izlaze i slušaju me. – Možeš se okliznuti i pasti. Opasno je ovdje dolaziti. Vidiš, više ne izlaze. – Čekaju da ti odeš. – Hoćeš li me nešto poslušati? – Šta? – Idi kuda god želiš, samo nemoj dolaziti ovdje. – Dolaziću. – Ostaj mi zdravo, plava Venero – reče i krenu nazad unespokojen. Jana je nastavila bacati mrvice. Nije dugo bila sama. Ovaj put njen mir su narušile snažne muške šake što su je uhvatile za ramena. Okrenula je glavu i iznova, kao pitanje, prozborila:
– Tata? – istovremeno pokušavajući izmigoljiti iz šaka obraslih žutim dlakama.– Lijepa si – pijano reče Braco. – Lijepa kao slika.– Nemoj me dirati. Slike se gledaju.Grohotom se nasmijao. S onu stranu rijeke vratila se jeka.Odvukao je Janu podalje od ruba stijene i gurnuo je na travu. Vidjela je kako mu se oči zlurado sjaje ispod žutih sastavljenih obrva. Uplašila se i zatvorila oči spremna da vrisne. Nije uspjela. Desnicom joj je čvrsto stegnuo vilice dok je lijevom kidao tanku šarenu haljinu.
Mrak, samo mrak i užas ispunili su Janu. A onda bol, strašan, neopisiv, žestoko zapara prepone, utrobu.– Najviše volim neispisan papir – mumljao je neljudski ječeći. Jeknu i Jana. Od strave, od bola.Desnica skliznula s vilice, Braco se skotrljao pored nje. Sad je mogla vrisnuti ali za to više nije imala ni snage ni volje. Ležala je sklopljenih očiju. Sunce je pržilo, u kamenjaru zrikavci zrikali.Pridigla se i sjela. Pokupila je razderane komade haljine te ih pritegla oko golog tijela. Onda vidje. Nešto ljepljivo i toplo u crveno obojilo bijela bedra. Oči se raširiše.
Razgleda oko sebe. Braco je ležao na leđima zatvorenih očiju. Ni hlače nije navukao. Pored glave mu velik, šiljat kamen. Prišla mu je oprezno, na prstima. Teškom mukom ga izdiže iznad njegove glave pa ispusti. Kamen pogodi lice i skotrlja se. Bracino tijelo se u času zgrči pa umiri. Od slike što je iza sebe ostavio kamen Jana se sledi, okrenu glavu. Pokupi rite oko sebe i držeći ih objema rukama prvi put pođe prema Kljunu. Polako, korak po korak.
Dođe do samog ruba. Dole se Drina razlila, mirna, zelena.Zaboraviti bol. Zaboraviti užas. Zaboraviti unakaženo lice. Da bedra opet budu bijela. Da ribama priča nedosanjane snove. Za sve to treba tek jedan kratak korak. Sklopi Jana oči i zakorači…
Zelenu površinu Drine rasiječe kao nožem. Nakratko. Voda se sklopi. Kao knjiga.