Ima nešto zavodljivo u ideji okretanja leđa civilizaciji i svim njezinim zamkama. Mnogi od nas razmišljaju o ovome tokom sanjarenja ili u onim nježnim trenucima između jave i sna, ali to ne doživljavamo kao čin praktičnog, odgovornog ljudskog bića.
S vremena na vrijeme čujemo priče o onima koji čine ovaj hrabar, iracionalan skok, iako mnoge od tih priča imaju nesretne krajeve. Uzmite za primjer Timothyja Treadwella, čiji je videodnevnik života među aljaškim grizlijima zabilježen u filmu “Grizzly Man” Wernera Herzoga. Treadwell je umro kao što je i živio – s medvjedima, izmrcvaren i proždren zajedno sa svojom djevojkom.
Ostale recenzije:
Zatim, tu je Chris McCandless, razočarani mladić koji je odbacio cijeli život kako bi mogao otići na Aljasku i preživjeti u društvu neukroćene samoće jednu sezonu. McCandlessova priča ispričana je iz prve ruke napisanim fragmentima i izvještajima iz druge ruke u knjizi Jona Krakauera, a ovo je materijal koji je režiser Sean Penn upotrijebio kao kostur svog filma “Into the Wild”.
Into the Wild kombinuje dva popularna žanra: putovanje i borbu čovjeka protiv prirode. Penn ih oba dobro nosi i njihovo je ispreplitanje učinkovito. Kad film počinje, Chris (Emile Hirsch) je već stigao do svog cilja: netaknute divljine Aljaske. Pronalazi napušteni, nefunkcionalni autobus usred ničega koji pruža utočište. Flashbackovi se koriste da pokažu kako je dospio tamo. U međuvremenu, ispresijecana ovim dugim pogledima na prošlost, pripovijest u sadašnjosti kreće se naprijed, postupno lutajući u mračniji teritorij. Chrisova priča je i herojska i upozoravajuća; hrabra i budalasta. Penn shvata ovo. On ne idolizira lik ili njegove postupke. On pokazuje divljenje prema čovjeku koji bi išao toliko daleko u potrazi za snom i ciljem. Na kraju, međutim, postoji jednostavna lekcija koju treba naučiti: sreća je besmislena ako je nemate s kime podijeliti. Film završava na dirljiv način.
Into the Wild pripovijeda Chrisova sestra Carine (Jena Malone); Chrisova je perspektiva preuska da bi mu omogućila da predstavi “širu sliku” koju Carine vidi. Upoznajemo ga kao dijete, zarobljenog između zaraćenih roditelja (William Hurt i Marcia Gay Harden), zatim kao novopečenog diplomanta Sveučilišta Emory. Čak i dok stječe diplomu, okreće leđa materijalističkom životu koji su mu zacrtali roditelji. Donira sav svoj novac OXFAM-u, zapali svoju ličnu kartu, a zatim šeta.
Sada poznat pod nadimkom “Alexander Supertramp”, on ide na zapad. Godina je 1990. i doba hipija je davno prošlo, no to ga ne sprječava da se susretne s nekoliko njih (Catherine Keener, Brian Dierker). Ostaje s njima neko vrijeme, uči od njih i dijeli s njima prije nego što nastavi dalje. Njegova sljedeća postaja je da radi za kombajna (Vince Vaughn) čije ga “izvannastavne” aktivnosti dovode u probleme sa zakonom.
Zatim, željeznicom i rijekom, Chris kreće na zapad, a cilj mu je sada čvrsto usmjeren na Aljasku kao konačno odredište. Ponovno se susreće s hipijima i ima kratku romansu s pjevačicom tinejdžericom (Kristen Stewart) u ciganskom logoru. Na njegovoj posljednjoj postaji “usvoji” ga usamljeni, stari čovjek (Hal Holbrook).
Kaže se da je u cestovnim filmovima važno putovanje, a ne odredište, a tako je i u Into the Wild. Za Chrisa je putovanje na Aljasku ono što mu daje radost. Ljudi koje susreće na putu – bilo da su nomadski hipiji, maloljetna pjevačica čije seksualne predumišljaje prezire (tjerajući nas da se zapitamo o njegovoj seksualnosti) ili djedova figura – obogaćuju njegovo postojanje. Kada stigne na Sjever i sam ode u divljinu, naposljetku smatra da je to iskustvo šuplje. Treba mu neko vrijeme da shvati da njegovo duhovno putovanje dolazi do kraja puno prije fizičkog.
Into the Wild je prekrasno napravljen film i neki od segmenata (posebno oni s Halom Holbrookom i oni koji se zbivaju oko “čarobnog autobusa” na Aljasci) su moćni. Chris se u početku doima kao idealistički kreten – vrsta tipa koji će bez razmišljanja povrijediti druge ako mu stoje na putu da postigne cilj. Postupno se otkriva da je on sve složeniji. Do kraja filma, možda nećete voljeti Chrisa, ali ćete ga razumjeti i suosjećati, a ponekad je to važnije.
Emile Hirsch ima težak posao – uzeti lik čije su osnovne motivacije sebične i transformirati ga u nekoga u čijoj prisutnosti možemo izdržati dva i po sata. Da bi to učinio, Hirsch predstavlja Chrisa ne kao antijunaka, već kao nekoga koga su roditelji i društvo izdali i ranili na svakom uglu. Eklektična sporedna glumačka postava daje Hirschu učinkovitu podršku.
Tijekom filma Into the Wild, Penn pleše s pretencioznošću i samovažnošću. On nikada ne prelazi rub, ali rečenice poput “materijalne stvari presjecaju [Chrisa] od istine o [njegovom] postojanju” čine da odiseja ovog djeteta zvuči važnije nego što jest. Postoje trenuci poput ovog u Into the Wild, ali oni su srećom izolirani.
Into the Wild je dugačak film koji traje gotovo 150 minuta. Ali snaga i širina njegovog materijala osigurava mu produženo vrijeme. Govori o mnogim stvarima i daje oštre komentare o urnebesnosti društva u kojem su birokratija i trka štakora postali toliko glomazni da guše zadovoljstvo življenja. Konačna istina koju destilira otkriva nešto ključno o tome što znači biti čovjek – nešto što Chris ne shvata dok ne bude prekasno.