Pokvareni policajci. Misterija i privlačnost Hollywooda 50-ih. Smrt, prevara i tajna savezništva. Paparazzi čekaju da dobiju tu jednu revolucionarnu sliku. Ovo su samo neki od elemenata koji L.A. Confidential Curtisa Hansona čine jednim od najuzbudljivijih noir trilera koji su u novije vrijeme stigli na ekrane. Sa scenarijem koji odaje počast filmovima iz 40-ih i 50-ih može podsjetiti neke gledatelje na one poput Chinatowna, L.A. Confidential dokazuje da svaki triler iz određenog razdoblja ne mora ići poput Mulholland Fallsa.
Ostale recenzije:
Godina je 1953., a Grad anđela zahvaćen je neviđenim valom nasilja. Policajci u akciji okreću leđa zločinima. Zatvaranje glavnog mafijaškog bossa ostavlja vakuum moći koji dovodi do rata za teritoriju. Zatim dolazi masakr Night Owl, gdje je šest žrtava (uključujući bivšeg policajca) brutalno ubijeno u kafiću Night Owl. Policija započinje rutinske istrage, no ubrzo postaje očito da se ne radi o običnom višestrukom ubojstvu.
Na poslu su tri policajca. Prvi, Bud White (Russell Crowe), je “mišićavi” momak koji vjeruje da nasilje rješava gotovo sve i spreman je zaobići (ili čak prekršiti) pravila kako bi postigao rezultate. Drugi, Jack Vincennes (Kevin Spacey), tip je časnika koji više voli biti u središtu pozornosti nego opuštenom i prljavom načinu života. On je istaknuti tehnički savjetnik za hit TV seriju Badge of Honor i ima tajni ugovor s urednikom (Danny DeVito) časopisa Hush Hush, ljigavog tabloida koji objavljuje fotografije i priče na kojima se vidi kako Jack hapsi slavne osobe na kompromitirajućim položajima. Naposljetku, tu je Ed Exley (Guy Pearce), službeni policajac koji misli da može napredovati u činovima bez pribjegavanja Budovim grubim metodama. Očito, taktike koje ova trojica koriste uvelike se razlikuju, ali, kako dublje ulaze u mračne misterije policije L.A.-a, postaje jasno da njihov opstanak ovisi o zajedničkom radu.
Razlika između L.A. Confidential i brojnih drugih, rutinskijih filmova tog žanra počinje sa scenarijem. Pametna, pronicljiva i dosljedno privlačna, vjerna adaptacija romana Jamesa Ellroya Hansona i Briana Helgelanda prava je poslastica za svakoga ko film gleda kao medij za umjetnost i zabavu. Film je pun malih obrata, ali ne toliko da bi radnju bilo teško progutati ili pratiti. Podzapleti – a ima ih nekoliko – jednako su dobro razvijeni kao i glavna priča, a sporedni likovi predstavljeni su kao više od pukih šarenih neprilagođenih koji ukrašavaju pozadinu.
Atmosfera je još jedna od prednosti L.A. Confidentiala. Ovo je Technicolor noir – film napravljen u boji koji ima crno-bijeli senzibilitet. Poput Đavola u plavoj haljini, ovaj film dokazuje da višebojni film ne koči automatski takvu produkciju. I dok Los Angeles L.A. Confidentiala možda ne odražava tačno stvarni grad tokom 50-ih, ipak predstavlja ono što očekujemo da je Hollywood bio, od blještavih zgrada do kul prekrasnih femme fatales i vještih ljudi koji ne govore mnogo.
Tri glavne uloge daju snažne izvedbe. Spaceyjev Jack je drzak i samouvjeren, Croweov Bud prepun je čvrsto kontroliranog bijesa, a Pearceov Ed uhvaćen je između svoje ogromne ambicije i želje da učini pravu stvar. Zanimljivo je primijetiti da su dva od tri glavna glumca u ovoj izrazito američkoj priči Australci. Vrijedno je napomenuti da su i Crowe i Pearce usavršili svoje američke naglaske do tačke u kojoj je gotovo nemoguće otkriti odakle su. U međuvremenu, sporedni izvođači uključuju Jamesa Cromwella kao šefa policije, Kim Basinger kao ženu rastrganu između Eda i Buda i Davida Strathairna kao makroa visoke klase.
L.A. Confidential treba gotovo dva i po sata da ispriča svoju priču, ali vrijeme prolazi nevjerojatno brzo. Gotovo da nema izgubljenog trenutka u cijelom filmu, a režiser Hanson (čiji su prethodni glumci uključivali The Hand that Rocks the Cradle i The River Wild) drži čvrstu kontrolu nad svakom scenom.