Ako je ponovno gledanje starog filma poput povratka u prošlost, taj osjećaj dezorijentiranosti udvostručen je u filmu “Donnie Darko”. Ukleta kombinacija mladenačke otuđenosti, nelagodnosti u predgrađu, kozmičkih preokreta i zaljubljenosti u pop-kulturu iz 1980-ih, zadivljujuće čudan prvijenac scenarista i režisera Richarda Kellyja iz 2001. igra više nego ikad poput vlastitog artefakta suspendiranog u vremenu.
Putovanje kroz vrijeme igra ključnu ulogu u napetoj crvotočini filma u narativu, koji crpi inspiraciju iz udžbenika, kako stvarnih („Kratka historija vremena“ Stephena Hawkinga), tako i izmišljenih („Filozofija putovanja kroz vrijeme“, autorice Roberte Sparrow, koju u filmu glumi Patience Cleveland). Ali čini se da se jednostavniji portal u prošlost otvara kad god ugledamo Jakea i Maggie Gyllenhaal, Jenu Malone i Setha Rogena (u kratkom, nezaboravnom debiju na ekranu), njihova mlada lica koja izgledaju dirljivo neokaljana iskustvom.
Ostale recenzije:
Činjenica da su sve četvoro ostvarili značajne karijere samo naglašava nevjerojatno predviđanje filma koji nikada nije pronašao svoj trenutak, barem u kinima. Prvi put prikazan na Sundance Film Festivalu 2001., “Donnie Darko” je objavljen kasnije tog oktobra – nešto više od mjesec dana nakon 11. septembra, koji je desetkovao ionako usku publiku za čudnu, melanholičnu indie dramu koju je pokrenula čudna avionska nesreća.
Ali film je zadobio strastveni kult sljedbenika na DVD-u, a kada je objavljen 20-minutni režiserski isječak, mnogo prije 2004., “Donnie Darko” je bio potvrđen kao jedan od najznamenitijih, iako vrtoglavih prvijenaca jednog američkog nezavisnog filmaša u tada novijem sjećanju.
Zasigurno je teško američkoj javnosti ne nasmiješiti se na uvodnu rečenicu filma — “Glasam za Dukakisa,” Donniejeva starija sestra (Maggie Gyllenhaal) provokativno najavljuje za stolom — i njen daleki podsjetnik na razdorni, ali daleko građanskiji trenutak u američkoj politici. Donnie će uskoro pokrenuti vlastitu ličnu pobunu protiv snaga konformizma iz Reaganove ere, koje manje predstavljaju njegovi roditelji (Holmes Osborne i Mary McDonnell, oboje izvrsni) koliko njegova srednjoškolska zlobno cenzurirana profesorica tjelesnog (neprocjenjiva Beth Grant) i njezin motivacijski spiker (Patrick Swayze).
Zamišljeno inteligentan, pod jakim lijekovima i moguće shizofreničar, Donnie nije običan problematičan tinejdžer, a njegov protest nije običan čin. Potaknut je bizarnim ektoplazmatskim vizijama i, ponajviše, Frankom, ogromnim zecom koji se pojavljuje sa zlokobnim smiješkom i jednako zlokobnim proročanstvom: “Dvadeset osam dana, šest sati, 42 minute, 12 sekundi. Tada će doći kraj svijeta.”
Je li cijeli svijet na kocki ili samo Donniejev? Genijalnost Kellyjevog filma je u tome što odbija priznati značajnu razliku. Njegova totalizirajuća vizija, spajajući epski napad depresije s prijetnjom globalnog uništenja, na neki je način anticipirala (bez nužnog utjecaja) Lars von Trierovu “Melanholiju” (2011.). Postoji solipsizam kao i veličanstvenost u ovim spektaklima propasti i mračnjaštva, ali postoji i nevjerojatan osjećaj – a u “Donnieju Darku” taj se osjećaj najsnažnije očituje u trajnom štovanju kulturnih temelja tog trenutka.
Sjajna glumačka postava generacijskih ikona poput Swayzea, Katharine Ross (kao Donniejeva terapeutkinja) i Drew Barrymore (kao njegova učiteljica engleskog) dokazuje se i nadrealnom i neobično dirljivom, kao i gotovo vrhunska slika koja se bez riječi poziva na Barrymoreov vlastiti revolucionarni film, “E.T.”
Ova vrsta pop nostalgije, naravno, samo se pojačala u narednih 20 godina od prvog izdanja “Donnieja Darka”, kao što je pokazala hit Netflixova serija “Stranger Things”, koja dijeli Kellyjevu naklonost prema Stevenu Spielbergu i Stephenu Kingu.
Kellyjeva priča o mladenačkom iskušenju i herojskoj žrtvi na neki način djeluje poput uvrnutog spina kršćanskog evanđelja. Kelly je, naravno, taj koji će sudbonosno pasti nedugo nakon trijumfalnog otkrića “Donnieja Darka”, pošto se nije proslavio sa satirom “Southland Tales”, a posljednji film snimio je još prije 14 godina.
Kakva god ga budućnost čekala, njegov prvi dugometražni film ostaje čisti užitak — djelo koje manevrira svojim divljim tonskim pomacima, svojim grčevima humora i gustoće ideja sa zadivljujućim osjećajem kontrole. Svako živo biće može umrijeti samo, po nezaboravnim riječima Roberte Sparrow, ali “Donnie Darko” još uvijek živi.