Upelo se sve da je neko i polomismo se odreda da se istaknemo u različitom, a promaha u glavi, ali ne puše svima isto, kod nekih je cunami. “Pomislite koliko je glupa prosječna osoba i onda shvatite da ih je pola još gluplje od tog”, kazao je američki kritičar George Carlin, a ja sam se u to i uvjerila.
Ako mislite da pretjerujem, ne, samo vi možda imate sreće pa se niste susreli sa jednom gomilom neznalica u isto vrijeme, a tek ćete pročitati priču.
Autobus od 55 ljudi uputio se na jednodnevni izlet na Ramsko jezero. Ovo jezero nalazi se u općini Prozor-Rama u Bosni i Hercegovini, okruženo planinskim masivima Raduše, Makljena, Ljubuše i Vrana.
Umjetno jezero je napravljeno 1968. godine. Dužine 12 kilometara i najveće dubine 95 metara, a njegove vode mogu oscilirati i oko 50 metara.
Posebnu ljepotu daju mu njegovi otoci i poluotoci. Dovoljno je da vidite fotografije da poželite obići ovo impresivno mjesto i zaista ukoliko niste, obavezno posjetite. Nažalost, zbog visokih temperatura ovog ljeta, jezero se značajno smanjilo i svjedočili smo niskom nivou vode.
Uprkos tome, ljepota ovog mjesta je neupitna. Prizori kao iz bajke. Sunčan i ugodan dan, nebesko plavetnilo sa tek ponekim oblakom, a jezero uklopljeno u prirodu poput neke umjetničke slike.I dok zastaje dah na sam pogled na ovu blagodat, gotovo svi iz autobusa ostali su razočarani prizorima, jer ništa nije kako se zamislilo da će biti, preciznije “nije kao na internetu”. A ko zna šta su ove žene uopšte i “izgooglale”, jer je u postavi grupe najviše bilo žena.
Po izlasku iz autobusa uslijedio je šok i nevjerica, one u šoku gdje su došle, ja u nevjerici šta slušam.
“I ovo je jezero jel, pa ovo je bara, veće u mene u selu. Vodiču, jesi ti sigurna da je to Ramsko jezero, pa gdje nas dovede bona šta ćemo ovdje raditi, niđe ništa nema, eto reci gdje ima ovdje išta, gdje ćemo jesti”, pitaju gotovo uglas, sad već ljute žene.
Iznenađena reakcijom žena, vođa puta pokušava da objasni gdje smo došli, šta mogu vidjeti i zašto jezero nije kako su one vidjele na internetu, no to žene ne zanima, ni važnost jezera ni historija, one žele da idu na drugo mjesto iako je planirano da se ostane dva sata na Ramskom jezeru.
I dok besmislena rasprava traje, napad i odbrana, jedna žena postavi pitanje koje je dodatno iznenadilo vođu puta, ali ne i ostatak autobusa; “A je li, čije je Ramsko jezero, je li naše ovo ili?”.
S obzirom da sam bila blizu žene koja je postavila ovo pitanje, prokomentarišem kroz smijeh; „Izgleda da nam je trebao pasoš, ne znam kako nas pustiše u Tomislavgradu“ i nasmijem se, ali gospođi naravno nije smiješno, nije shvatila da je šala, već gleda zamišljeno i ništa joj nije jasno. Očekivala sam da kaže „dobro si, jah, kako mi prođosmo“. Ipak je ona to vjerovatno u svojoj glavi rekla, prešutila je sva izgubljena u vremenu i prostoru.
Odlučim da se ne nerviram i uživam u prirodi, jer zaista ima se šta vidjeti i obići i tako se udaljim od grupe, a većina žena odluči da ostane pored autobusa i moli vozača da ranije krenemo, jer je njima ovaj izlet besmislen.
Srećom, vozač ih je izignorisao, uzeo svoje cigarete i izašao iz autobusa da prošeta. Na kraju smo ipak ostali kako je i predviđeno planom izleta. Žao mi je što nisu iskoristile priliku i prošetale, napravile neku fotografiju za uspomenu, posjetile samostan i Etnografski muzej sa interesantnom postavkom koja prikazuje život na ovim područjima nekad. Smješten je u nekadašnjoj zgradi samostana i zadržao je taj izgled spolja, a unutrašnjost je prilagođena muzejskoj postavci. Ali ipak nismo svi svemu dorasli…
Nekolicina gospođa dosjetila se da iznervira sve koji se nisu s njima složili i namjerno zaigraju kolo baš u trenutku kad smo svi htjeli da krenemo, jer je eto tako njima lijepo i dok smo svi svjedočili igri uprazno i pjesmama koje nemaju smisla, vozač autobusa je preuzeo inicijativu i zamolio gospođe da krenemo dalje, ipak nismo došli na „teferič“.
U tom trenutku mogli su se čuti komentari: „jooj niko ne zna uživati u muzici, gledaj sve ozbiljno, sad ću voži puta na Facebooku ostaviti komentar da više niko ne ide s njom na izlet, vazdan se vozimo i dođem ono ništa nema, kakav je ovo izlet, niđe jezera nema, aaa nije ovo jezero, propade mi dan bezveze, nikad više ovdje…“.
Rasprava neviđenih razmjera, a tek muzika u autobusu, dimenzija kakvu normalan čovjek ne može shvatiti, ali osaburim ja to sve.
I počnem se pitati da li je šutnja ikad i bila zlato i baš što se svaka pamet izmakla, budala je toliko mnogo da sad i jeste najbolje sve prešutiti, jer ko se upusti s neznalicom u raspravu dotući će ga glupošću, jer ona nema mjere.
Glupost je neuništiva i niko se više ne mora truditi da ovaj narod edukuje, uzalud je. I nije vala izlet za svakoga…