Svako malo vas opsjedaju crne prisilne misli koje kao da vas upozoravaju kako se nešto loše sprema? To se vrlo često događa kod blažih oblika anksioznosti, a znate li zašto?
Zato što naša amigdala odnosno dio našeg mozga koji je odgovoran za ispoljavanje i doživljavanje emocija. Naime u amigdali se “obrađuju” informacije koje dobivaju emocionalnu važnost, pa zahvaljujući njoj osjećamo i doživljavamo ono što nam se događa – ugodu ili neugodu, strah ili lakoću. Mogli bismo reći da je amigdala mjesto gdje nastaje strah. Ona reagira kao detektor dima na temelju svih naših prošlih iskustava (i dobrih i loših), doživljaja i sadržaja koje smo konzumirali.
Stoga ljudi često formiraju neke strahove koje se još nisu ostvarili, ali bi se mogli ostvariti. Taj ‘‘ali‘‘ naša amigdala prepoznaje, prihvaća i šalje nam taj osjećaj – ‘‘ne čini/šuti/ne mijenjaj ništa… jer ti se može dogoditi nešto strašno‘‘.
Tako ta naša misaona projekcija da se može dogoditi nešto grozno, ostaje registrirana u našem mozgu i tako polako osoba ulazi u toksičan krug anksioznosti iz kojega mnogi jako teško pronalaze izlaz pa se povremena anksioznost pretvori u anksiozni poremećaj. Ako se radi o blažem obliku anksioznosti koji nas sve ponekad preplavi, važno je da prije svega shvatimo neke fiziološke činjenice koje se odnose prije svega na to kako naš mozak funkcionira i obrađuje informacije. Kada znate kako i kada vas uhvate anksiozne misli, potrebno je isključiti ‘‘detektor dima‘‘ koji se aktivirao. Kako? Pa tako što ćete racionalno shvatiti da nas naš fiziološki sistem samo upozorava šaljući nam signale želeći nas obraniti od potencijalne opasnosti iako ta stvarna opasnost uopće i ne postoji osim u našem umu.
Gdje je granica normalnog od patološkog?
Nažalost, kod velikog broja ljudi ovaj način razmišljanja je otišao predaleko i izrastao u neki oblik anksioznog poremećaja s kojima se ljudi jako teško nose jer im onemogućava normalno funkcioniranje i sigurno ne doprinosi kvaliteti življenja.
Iako i dalje zapravo ne postoji jedinstvena definicija anksioznosti i inih poremećaja, riječ je o dijagnosticiranom psihološkom poremećaju koji jednostavno ometa kvalitetu života u onim godinama kada su ljudi najaktivniji i radno sposobni. Ova vrsta poremećaja ubraja se među najzastupljenije i obično se javljaju u mlađem životnom dobu.
Ono što je važno i po čemu se anksiozni poremećaji – koji se inače dijagnosticiraju kao depresivni ili anksiozni poremećaji, – razlikuju od psihoza, jeste da anksioznost ne narušava percepciju stvarnosti oboljelog pojedinca kao kod psihoza. Zato je prije davanja bilo kakvih samo procjena, važno ukazati na razliku između normalne anksioznosti i anksioznosti koja se javlja kao simptom kod anksioznih poremećaja.
Tako se primjerice normalna anksioznost može manifestirati prije održavanje neke prezentacije ili govora, važnog sastanka, prije ispita, itd. pri čemu nas to prolazno osjećanje anksioznosti potiče da se maksimalno aktiviramo u rješavanju nekog izazova koji je pred nama.
S druge pak strane, kod patološke anksioznosti stvari su potpuno drukčije u smislu toga da ona nadilazi granice normale jer nju karakterizira pojačani intenzitet i dugotrajnost. Taj intenzitet u osoba koje pate od anksioznog poremećaja zna biti toliko jak, da u potpunosti ili u velikoj mjeri može onemogućiti oboljelu osobu da bude funkcionalna u obavljanju svakodnevnih aktivnosti. Osobe se jednostavno zablokiraju, odustaju, stalno odlažu obavljanje nekih obveza za sutra (prokrastiniraju), stalno žive u strahu od nekoga/nečega, itd.
Stoga je patološka anksioznost zapravo ključni simptom anksioznih poremećaja, pa u tom smislu može biti:
Povremena, kao npr. napad panike ili panični poremećajSituacijski uvjetovan poremećaj kao što su razne fobije kao neopravdani, nestvarni i ponavljani strah od predmeta, osoba i okolnosti. Primjer: agorafobija, nekrofobija, itd.Stalna pa tada govorimo o generaliziranom anksioznom poremećaju.
Poremećaji također mogu biti na fiziološkoj razini pa se manifestiraju kao različiti simptomi poput ubrzanog lupanja srca, ubrzano disanje, trnci u ekstremitetima, vrtoglavica, mučnina, znojenje, crvenilo u licu, zujanje u ušima, itd.
Također je važno napomenuti da svaki anksiozni poremećaj prate i određeni misaoni sadržaji koji su u funkciji održavanja stanja uznemirenosti, ili nekim dominantnim disfunkcionalnim ponašanjima.
Anksioznost i anksiozni poremećaji zahtijevaju stručnu pomoć i liječenje
Na pitanje da li se anksioznost može izliječiti, odgovor je potvrdan. Da, mogu se izliječiti. Međutim, i onaj veliki ‘‘ali‘‘ – hoće li i kada, ne ovisi ni o terapeutu a još manje o doktoru nego o dijagnozi i pacijentu. Jedno od najčešćih pitanja ljudi koji pate od anksioznih poremećaja bude – ‘‘kada ću se osjećati bolje‘‘ ili ‘‘koliko dugo traje taj rad na sebi ili psihoterapija‘‘?
Mnogi su u krivu misleći da su neki ljudi naprosto po prirodi neurotični ili imaju neki anksiozni poremećaj – kao ‘‘to je dio njihova karaktera‘‘. To nije tako, zato što je patološka anksioznost poremećaj koji uključuje emocionalnu nestabilnost, anksioznost i opsesivne misli, za razliku od neuroticizma koji nije medicinsko stanje i nema toliko negativan utjecaj na svakodnevni život jer se smatra više osobinom ličnosti.