Makar sam u ovoj noći sama, grije me i snaži osjećaj da si negdje tu, nevidljiv, a stvaran, kao što je stvarno ovo srce što kuca, ova ruka što ti piše krivudavo i nesigurno…
Imam par stvarčica za mene neprocjenjive vrijednosti. Jedna do njih je ova flašica. Obična staklena flašica od soka ručno oslikana uljanim bojama.
Kad je moj babo zadnji put ležao u bolnici, odnijela sam je i stavila na njegovu natkasnu. U nju bih stavila maleni pupoljak ruže.
Bila sam uz njegovu postelju osam dana i osam noći, otišla bih na kratko do kuće da mu prevrnem nešto na roštilj-tavi(jedino je to htio jesti) i donesem svježi pupoljak.. A deveto jutro nije ni osvanulo, tek se zora zabijelila, kad se njegova duša u vječnost vinula.
Na bolničkoj natkasni, uz krevet do vrata, u sobi br. 10 internog odjela ostala je ova flašica i bijeli pupoljak u njoj…