Evo, ide nam još jedan Bajram, najveći blagdan Muslimana. Sa sjetom se sjećam odavno minulih Bajrama koje sam dočekivala i provodila u roditeljskoj kući. Najživlja su mi, zapravo, srećom ozarena lica mojih rahmetli roditelja, kuća puna rodbine, prijatelja, komšija koji dolaze razmijeniti čestitke. Sjećam se moje čiste, djetinje radosti zbog bajramluka. Najnesebičniji u darivanju je bio stari zemljoposjednik i čestit čovjek Ibrahim-aga Omeragić. Rahmet njegovoj dobroj duši.
Tih godina sam klanjala namaz, postila Ramazan, učila Kur’an. Arapsko pismo sam naučila prije abecede. Dedo mi, mula Rašid, znao arapski, turski, perzijski, bio dobar poznavalac Kur’ana. Amidža, Omer Hubijar, davne 1915. završio studije na Al Azharu, mlad umro i ukopan u mezarju oko Ejupove džamije u Carigradu. I tetak rahmetli je završio Al Ashar. Babo mi jedan period života radio kao imam i vjeroučitelj, ustajao i lijegao s Kur’anom, klanjao svaki vakat, tri mjeseca godišnje postio.
AKO TE OBOŽAVAM…
Nisam klanjala, postila ni učila iz staha od džehenema ili želje za džennetom, nego zato što sam Ga zavoljela, što sam željela da i On mene zavoli. Zapravo, ono što sam tih godina osjećala najbolje će kazati stihovi Rabijini:
Ako te obožavam iz straha od pakla, Spali me u paklu, Bože moj, I ako te obožavam iz nade u raj, Istjeraj me iz raja i prokuni me, Ali ako je to samo čežnja za Tobom, Ne liši me Tvoje vječne ljepote…
Najljepša slika koju pamtim je rahmetli majka pod bijelom namazbezom mirisnom od čistoće. Sjedi na sećiji uz prozor istom okupana, na njoj nov kat sa cvijetnim dezenom. U rukama joj Knjiga. A najljepša muzika u mome sjećanju – njezin glas dok poluglasno uči.
Godinama, i nakon odlaska iz roditeljske kuće u Travnik, kod roditelja bih dočekivala svaki Bajram. S golemom radošću išli smo njima moja djeca, muž i ja. Mjesecima unaprijed bih razmišljala i planirala čime bih ih najviše obradovala. Sad znam, zapravo sam time sebe radovala. Kao da sad gledam babovo lice dok iz omota vadi stolnu lampu oblika Aja Sofije, kako je pali, a svjetlo obasjava brojne prozorčiće, zari njegovo lice. A poslije, babo je umro 86. u travničkoj bolnici.
Osam dana i osam noći smo brat Remzija i ja dežurali uz njegovu postelju. Te noći 7/8 okrobar je vjerovatno osjećao blizinu smrti. S tespihom u rukama okrenuo se ka Kabi, zamolio da ga niko ne okrene na drugu stranu. Ujutro je bio mrtav, s tespihom u ukočenoj šaci. Taj sasvim jednostavan tespih od drvenih, smeđe obojenih bobaka, stoji od tada na mojoj polici s knjigama. Kao dragocjenost.S početka 93. majku ubija granata… Nikad više nisam otišla našoj kući.S ponosom nosim uspomenu na svoje roditelje u srcu i duši. Bili su bolji ljudi od mene.
MOLIM OPROST
Tako je to bilo u godinama mog djetinjstva i moje mladosti, u godinama za koje se uporno tvrdi da se u njima vjera nije smjela prakticirati. Nikako se ne mogu suglasiti s tim. Nisu mogli oni kojima je ovozemaljsko tada bilo preče(i sad je).
U ove predbajramske dane ispunjava me nekakva sjeta, gotovo žalost. Pa što? Cijeli je život gorko-slatki melanž radosti i boli. «Vaša je radost vaša raskrinkana žalost. I samo vrelo iz kojeg vam smijeh izvire često je bilo puno vaših suza… Kad ste radosni, zavirite duboko u svoje srce i otkrit ćete da vam je radost dalo ono što vam je dalo i žalost. Kad ste žalosni, opet zavirite u svoje srce, i vidjet ćete da odista plačete za onim što je bila vaša radost. Ja vam kažem da su (radost i žalost) nerazdvojne. Zajedno dolaze, i kad jedna sjedi sama za stolom, zapamtite da vam je druga zaspala na postelji.»
Koliko će ih i na taj dan biti gladnih, samih? A ja ću složiti baklavu, spremiti nešto bolji ručak, ispuniti sve stereotipe. Mislima ću biti daleko, daleko, u godinama u kojima mi je sve bilo nekako ljepše, a koje se neće vratiti jer se ne vraća ništa.