Ona treća je kod manjeg entiteta koji “glumi” državu. Po nekoj logici sve troje bi trebalo biti “na kamari”.
Računovođe to zovu konsolidovanim bilansima. Eto u ta tri bilansa krije se svašta. To zna vlast. Narod se ne pita. Ko pita narod? Niko. Bitno je da se narod zabavlja naciom.
Hit su priče o tome šta je narod, a šta nacija. I to treba. Ali zar nije važno da znamo šta se krije u bilansima tri elektroprivrede. Već znamo. Krije se cijena energenata.
Krije se cijena struje i uglja. Sve domaće. Plate domaće. Ugalj domaći. Voda domaća. Vjetar i sunce domaće. Penzije domaće. Cijene svjetske. Valja cijenama pokriti gubitke koji su se prelili u džepove pojedinaca . To vlast ne interesuje. Vlast se pravi mutava.
Džabe državni revizori pišu o kriminalu u bilansima. To nikoga ne interesuje. Ne interesuje tužilaštva i sudove. Zato radnička klasa sanja bolju platu, a penzioneri pristojnu penziju.
Sve je u bilansima. Piše u bilansima. Nobovac Gabriel Garsija Markez je napisao književno djelo: “Pukovniku nema ko da piše”.
To znači: “Džabe bilansi , narod sve plaća”. Niko ne čita bilanse.