Postoji mnogo razloga da budete skeptični u vezi sa Donnie Brascom, ali dajte ovom filmu 20 minuta i promijenit ćete ploču. Priča, zasnovana na istinitim događajima, toliko je dobra, a likovi toliko bogati, da poznavanje terena postaje nebitno.
Ostale recenzije:
Scenarista Paul Attanasio i režiser koji je savladao različite žanrove Mike Newell ne izgledaju zabrinuti što su stotine prije njih marširali ovim zlobnim italijansko-američkim ulicama; na kraju krajeva, nismo bili tamo sa Leftyjem Ruggierom – sitnim ubicom kojeg igra Pacino – ili s Deppovim Donniejem Brascom.
Donnie je zapravo tajni agent FBI-ja Joe Pistone, čovjek koji je toliko uspješan u insinuiranju unutar mafije da ne zna kako da se vrati nazad – ili da li to želi.
Pistone je sjajan glumac i okretan zavodnik: igrajući svoju ulogu “Donnieja, draguljara”, čini da se Lefty osjeća kao da je pronašao sina i svijetlu novu budućnost. Ljubav i povjerenje koje Lefty osjeća prema svom štićeniku nisu igranje, a Pistonea to privlači.
On je čovjek kojeg razdire previše porodica i previše lojalnosti – federalcima, mafijašima, svojoj ženi (Anne Heche) i djeci, koji nikad ne znaju gdje je ili šta zapravo radi. Kao i kod većine čiji su životi performans, njegov osjećaj vlastitog identiteta je klizava stvar.
Ono što je uvjerljivo u načinu na koji Newell i Attanasio pričaju ovu priču – sa zadivljujućom mješavinom komedije, užasa, topline i brutalnosti – jeste da publika nije sigurna na koju stranu da stane.
Deppov lik je u klasičnoj tragičnoj vezi, a porodične vrijednosti rijetko su bile tako dvosmislene.
Tu je briljantno napeta scena u japanskom restoranu, gdje menadžer naređuje Donnieju i njegovim kolegama iz mafije da izuju cipele.
Znamo da će Donnie biti ubijen, jer je tamo skriven njegov kasetofon. Donnie spretno improvizira, igrajući se na ksenofobiju svojih drugova kako bi ih okrenuo protiv japanskog domaćina.
Laknulo nam je – a onda smo užasnuti kada mafijaši, napumpani “”porodičnom” lojalnošću, zlobno gaze domaćina. Za Donnieja, cijena spašavanja vlastite kože postaje sve veća.
Ovo je Deppova uloga kojom zadobija poštovanje, i on je sjajan. Pacino, koji zna pokazivati više bljeska nego sadržaja, podsjeća nas koliko može biti sjajan kada se izgubi unutar lika. Veza između njih dvoje čini da Newellov film funkcioniše.
Donnie Brasco je mafijaški film, ali je i ljubavna priča osuđena na propast – smiješna, tužna i gorka na jeziku.