Narodski se to kaže “svi se natakarili”. U vrhu svega su oni privilegovani. Oni donji su na dnu. Penzioni novac se dijeli sa vrha entiteta. Onaj zdravstveni se dijeli sve do lokalnih zajednica. Nešto slično je i sa obrazovanjem.
Sve u svemu radi se o milijardama novca, destiniranog i tačno označenog. Redistribucija se sprovodi sa vrha do pojedinca. O tome odlučuju oni koji osvoje vlast. Zato i podešavaju svoje politike. Oni na vrhu znaju šta to znači.
Oni na dnu žive u zabludi da će nešta dobiti. Neće penzioneri ništa dobiti sa 13,9% akontativne penzije. Neće korisnici zdravstvenih usluga ništa dobiti sa kolektivnim ugovorima ili smjenama u upravama i nadzornim odborima.
Ništa se neće desititi poslije “desanta” na brojna direktorska, dekanska i rektorska mjesta u obrazovanju. Sve mi ovo oko javnog novca liči na onaj fudbalski novac. Slika je ista samo što se ne vidi iz bliza. Ako se malo više odmaknete ili potpuno udaljite sve vam je jasna. U fudbalu smo na dnu. Zar smo bolji u nečemu drugom?
Na čelo institucija nema onih koji znaju. Zato imamo najveće troškove koje plaćamo za neznanje.
Plaćamo neznanje malim penzijama, kupljenim diplomama i lošim zdravstvenim uslugama. Na čelu ovih instuticija su oni kojima je legitimacija partijska pripadnost. Druga im nije potrebna, osim ako i ona druga nije nabavljena ili proizvedena. Glavna borba je za novac. Ogroman novac naspram ponude koja se zove ništa. Zato je to jedino tržište gdje je velika tražnja. Ponuda je nula. Cijena je “do neba”. Novca je u izobilju. Čista matematika. Djeluju zakoni ponude i tražnje u sistemu gdje vlada neznanje.