Kamata je cijena novca. Rast kreditnog novca povećava novčanu masu i tražnju za robama. Rješenje je u ponudi roba i usluga. Bilo bi poželjno da to budu robe i usluge iz vlastite proizvodnje. Svi to tumače kroz izvoz i priliv deviza. Time se ” ravna” platna i trgovinska bilansa. Sva logika ukazuje da nam treba nova ekonomska politika.
To se najbolje vidi kod energetike i poljoprivrede. U vrijeme kada se donose novi budžet jedno rješenje bi bilo da se sektor energetike i poljoprivrede finansira iz duga. Naravno iz unutrašnjeg duga. Kako? Emisijom obveznica na rok preko 5 godina , sa kamatnom stopom koja bi bila iznad fiksne bankarske kamate. Finansiranje dugom je novi porez koji bi se vraćao.
Prelijevanje novca iz ” lijevog u desni džep i obrnuto” bi izazvao mobilizaciju kapitala. Sva logika pokazuje da bi ponuda raznih vrsta energenata i hrane mogla biti u funkciji trgovinskog i platnog bilansa. Na kraju se postavlja pitanje šta sa valutnim odborom kao deviznim režimom. Treba ga ,”olabaviti ” u finansirnju iz primarne emisije. Ovako Centralna banka je sama sebi postala svrha.
Ček nije regulator bankarskog sektora, sektora osiguranja i tržišta kapitala. Umjesto da postane regulator cijelog finansijskog sistema pretvorila se u obični šalter ili blagajnu. Nelikvidnost i finansijska nedisciplina je sve veća. Privredi je potreban novac. Novac se kreira putem kreditnog ili primarnog novca. Dug je dobar ako se plasira u proizvodnju. Raspoloživi energetski resursi su ogromni. Zemljište je neobrađeno. Šuma i voda ima u izobilju. Klima je odlična. Radna snaga dobra pod uslovom da je dobro plaćena.
Fale nam samo državni menadžeri, uvozni ili domaći.
Vlast se ne osvaja. Vlast se zaslužuje.