Ova kontraverzna pjesma je objavljena 1997. godine, kada je televizija i dalje dominirala kao glavniji medij masovne kulture, pa se ovaj spot puštao samo posle ponoći, uz obavještenje o scenama nasilja, upotrebe droge i alkohola, kao i eksplicitnim scenama seksa.
Zapravo, prvo je imao zabranu prikazivanja u Ujedinjenom kraljevstvu i Americi, ali su masovni zahtjevi gledalaca MTV-a primorali urednike da ovaj spot uvrste u svoj program, ali u noćnom terminu. To je uticalo na kult koji se stvorio oko ove pjesme, jer tada televizija nije bila preplavljena takvom vrstom sadržaja, pa je jedan autorski rad, jedan muzički video za pjesmu koja izaziva i u svom naslovu, iskočio iznad mnoštva drugih radova i ostao aktuelan i danas, posle više od 15 godina.
Ovaj spot je revolucionaran i zbog same tehnike snimanja. Korištena je kamera iz prvog lica, koja je danas znatno zastupljenija i poznatija kao POV (point-of-view) perspektiva. Ova tehnika smješta gledaoca u oči samog junaka, pa je poistovjećivanje sa njim znatno snažnije.
Zbog te pozicije posmatranja svijeta, sve je mnogo dinamičnije, jer se kamera slobodno kreće, a svaki njen pokret i kadar koji obuhvata je motivisan postupcima junaka. Na taj način ne postoji ništa što je suvišno u sceni, a sve što nam je prikazano ima dodatnu vrednost jer govori nešto o junaku čije lice ne znamo i o čijem životu zaključujemo samo kroz ono što vidimo da radi. Zbog tog subjektivnog kadra nam se čini da se sve to događa nama i da zapravo gledajući spot djelujemo u nekom drugom svijetu.
Ono što ovaj spot čini tako dopadljivim je spoj banalnih svakodnevnosti i nevjerovatnih „filmskih“ scena koje su prikazane u njemu. U priču krećemo iz kupatila, direktno smo uključeni u te tako poznate obrede tuširanja, brijanja, vršenja nužde. Ono što nas izmješta iz te poznate svakodnevice je momenat kada junak sipa sebi piće dok se oblači, a onda i povuče crtu. Sve te obične radnje koje slijede postaju drugačije shvaćene, jer mi znamo da je on pod uticajem nekog opijata i da je njegova vizija svijeta izmenjena.
Ali pošto smo mi direktno uključeni u njegovu perspektivu, dobijamo duplu mogućnost razlučivanja – možemo da se saosjećamo sa tom iskrivljenom vizijom svijeta i da je proživimo kao ličnu, a možemo i sa distance, ali ipak najbliže tom prvom licu junaka, da doživimo njegov život.
Metropola u kojoj se odigrava radnja nalikuje svakoj drugoj, ali zbog volana na desnoj strani i „bobija“ koji namešta kapu (01:00) možemo da zaključimo da se sve odigrava u Engleskoj. Iako se ta noć čini kao beskonačno duga, ipak imamo osjećaj proticanja vremena zbog čestih smena scenografija, promjene lokaliteta i sretanja različitih ljudi. Polako uviđamo da mi zapravo posmatramo nečiji izlazak, pa se naše viđenje „klabinga“ i provoda, naše lično iskustvo, postavlja u direktnu paralelu sa onim što gledamo. Moji izlasci su daleko manje uzbudljiviji od ovog, pa je moje poistovećivanje manje, ali zasigurno ima ljudi čiji vikend naliči na ovaj prikazan u spotu, pa je poistovjećivanje još jače i sam užitak veći.
Više me ne privlače toliko te scene besomučnog opijanja i agresije nalik na „GTA“ serijal video igara, taj sadržaj brzo zasiti, ali je način na koji je on povezan u cjelinu ono što me i dalje odušeljava. Kako spot odmiče dalje, odnosno kako noć odmiče i uticaj opijata postaje sve jači, tako se i junakova vizura mijenja, a i samo predstavljanje scena.
Kadrovi iz diskoteke su znatno kraći i haotičniji, čine se kao fleš-bekovi, napeti su i prošarani strobovskim svjetlom. Time nam se dočarava percepcija junaka, u njegovoj glavi je sve iscjepkano i ostali su samo dijelovi koji vezuju cjelinu. Od scene upada u ve-ce kabinu kreću najveća uvijanja slike, a sve je to praćeno muzičkom promjenom u pjesmi: prostor se izdužuje i skuplja, slika se prevće i nadovezuje na sljedeću, scene se mijenjaju nepovezano i sve se stabilizuje tek pred ulaskom u klub sa neonskim natpisom „Erotic girls“.
Tu radnja opet postaje vezana, ali su kadrovi isto tako učestalo isječeni i vidimo samo djeliće cijele radnje, sve do trenutka kada se pažnja junaka zadržava na jednoj od striptizeta. To vraćanje stabilnosti kamere i dužina trajanja tih scena zapravo nagovještava mentalno stanje junaka – njemu je stalo do toga što vidi pa se njegova pažnja, iako opterećena svim do tada potrošenim opijatima, vezuje za sadržaj koji vidi. Podizanje napetosti u pjesmi kulminira u slici razbijanjem stakla i krađom kola.
Posle tog trenutka sve je nalik na akcioni film – jurnjava kolima sa zgodnom djevojkom, a onda ni malo naivne eksplicitne scene. Osjećaj za detalje je ono što i ove scene odvaja od svih sličnih. Striptizeta ima tetovažu mrava, a to je logo benda Prodigy, i tom suptilnom upotrebom znaka oni ostavljaju svoj vizuelni trag u spotu.
Ipak, ono što je vrhunac cijele priče je otkrivanje identiteta glavnog junaka. U odrazu u ogledalu mi saznajemo da smo se zapravo poistovetili sa jednom djevojkom, da je junak zapravo junakinja, i da je sve ono što smo vidjeli, sva ona agresivnost i destruktivnost jednog čovjeka, prikazala veče jedne djevojke, koja uopšte ne izgleda kao takva osoba.
Na samom kraju spota sva naša očekivanja su iznevjerena, odnosno režiser je uspio da nas prevari jer smo sve vrijeme mislili da smo u nekom drugom tijelu i naši stereotipi i očekivanja su nas zaveli. Bilo bi očekivano da smo na kraju vidjeli razbacanog, istetoviranog muškarca, ali mi zapravo vidimo jednu mršavu plavušu i onda moramo da pogledamo spot još jednom kako bismo sve one scene shvatili sa sviješću o tome ko je akter.
Dakle djevojka je ta koja popije onoliku količinu alkohola, ona je ta koja spopada druge žene, pretuče lika u diskoteci, razbije opremu DJ-u, a na kraju i ima odnos sa striptizetom!
Ipak, to je The Prodigy.