Jednu od svojih zabilješki iz 2015. godine, ponovno je objavio na svom profilu. U nastavku istu prenosimo u cijelosti:
“ČIJA MUZIKA NJEGOVA I DRŽAVA
Pamtim ko sad: iz republičkog MUP-a BiH, u predvečernjim satima, jednog dana aprila/maja 1992, izišlo dramatično saopćenje kojim se građani pozivaju na oprez, totalno zamračivanje stanova, zaključavanje haustorskih vrata i sl. jer ‘raspolažemo pouzdanim podacima’ da agresorska strana planira noćne upade ‘četničkih trojki’ u grad ‘s ciljem likvidacije uglednijih građana Sarajeva’.
Kako sam u ta dobra vremena budalasto vjerovao da spadam u imenovanu ciljnu skupinu, a s obzirom na činjenicu da sam stanovao u prizemnom stanu, meni se predložene mjere učiniše nedovoljnim. Žurno smislim dodatnu taktiku: šahovsku kutiju pod pazuho, pa na drugi kat, kod komšije, inžinjera Ede–evo mi u trenu pobježe njegovo sandžačko prezime, brat mu bio ministar poljoprivrede ! – a Edo prilično jak šahist amater – da se zašahamo do zore, pa poslije svejedno gdje ću se izvrnuti da koji satić odmorim očne kapke.
A gore, više naših glava, na petom katu, navadila se neka raja pa posvunoć pušta srbijansku muziku ! Pušta i – ne popušta ! Da ne bude sasvim monotono, smjenjuju muzičke teme sa ibarske magistrale sa pjesmama neke slavne beogradske pjevačice za koju ja nikad nisam čuo. Zorica. Vesna. Ceca. Buca. Nemam pojma.
Edi ne smeta, a u meni se sva čula poodvajala. Mora biti da tako biva kad čovjek u duhu prelazi onu crtu na kojoj se dodiruju košmar i ludilo. Edo me kanta kako mu se ćefne. Trlja ruke između dviju partija. Trica ! Četvrtica ! Petica ! Zinem, pa odmah zaklopim vilice: nikad se ne smije omalovažavati protivnikov uspjeh, zato ne dolazi u obzir da mu pričam šta mi sve smeta i kuda sve mimo šahovske table putuju moje zgužvane misli. Nego ću sići na ulicu i onim našim dobrovoljnim policajcima što patrolirajuju kvartom kazati da se lijepo popnu na peti kat i narede trenutačno ukidanje muzike !
Nađoh ih odmah: posjedali momci pred ulazom u zgradu, njih peterica u krila položili nekakve dvije duge cijevi, leđa prislonili uza zid, zabacili glave malčice unatrag, koji kunja, koji spava, a svi – uživaju u noćnom koncertu sa petoga kata ! Kresnem upaljač, reknem. Uprem prstom prema svjetlu prozora na petom katu.Aaaaa, tooooo ! A mi mislili – nešto…Nema tu problema… Zašto bi tu bilo ikakvih problema ? Poštuju oni Sidrana, da se razumijemo, ali ne dolazi u obzir da se iko penje i naređuje gašenje…pa oni su tu i posjedali da uživaju, oni su baš ovo poželjeli…šta tu ima ružno i da fali… Ništa ! Muzika – prva liga ! Hajte vi, čika-Sidrane, lijepo spavajte…Samo vi lijepo slobodno spavajte…
Tih godina se u jugoslavenskim intelektualnim krugovima mogla čuti teorija prema kojoj se granice ‘Šešeljeve’ Velike Srbije ‘u milimetar’ poklapaju sa prostorom do kojega dopire vrsta muzike kojoj je neko kasnije nadio ime ‘turbo-folk’. Nisam lično provjeravao, ali su mi kazivali kako na nekoliko mjesta u Hrvatskoj postoje po dvije kafane jedna do druge, u jednoj se puštaju ‘cajke’, u drugoj nipošto – a ona nevidljiva ‘Šešeljeva’ granica pravom crtom nepogrešivo – između njih !
Teorija – da se zalediš ! Civilna muzika kao prethodnica vojničke čizme. Nije više: Cuius regio, eius religio, nego: Čija muzika, njegova i država !Pomakni se s mjesta.(29.6.2015)”, piše Sidran.