Kao mlada djevojka, izuzetno privlačnog izgleda, pisala je članke za Ženski almanah, koji će kasnije postati parodija njujorške književne scene kojom je dominirala danas nepoznata Natali Barni. Oduševljena modernizmom, odlazi u Pariz da intervjuiše Jamesa Joysea, koji je izuzetno uticao na njen prozni stil.
Dvadesetih godina u Parizu nastajali su mnogi književnoumjetnički pokreti među kojima i nadrealizam, koji Djuna prihvata sa oduševljenjem. Preselila se u Pariz i počela da radi u pozorištima i kabareima kao igračica. U teatru „Antifon“ obavljala je posao dramaturga.
Njen roman Nightwood (1936) postao je pravi hit kada se pojavio, a ishvalio ga je i veliki T. S. Eliot. U romanu je opisana njena osmogodišnja veza sa balerinom Thelmom Wood, klasičnom fin de siecle ljepoticom, koju su savremenici opisivali kao „izgubljenu djevojku koja ima pogled kao da želi seks“.
Djuna je odbijala da je okarakterišu kao lezbijku, istom upornošću kao što je odbijala da bude uvrštena u feminističke antologije „ženske proze“. Međutim, posle njene smrti desilo se upravo ono što nije željela – postala je uzor ženskog homoseksualnog pisma.