Na portugalskom se ovo drvo zove pau-brasil, gdje riječ “brasil” ima značenje „crveno kao žeravica“. Rodno, klimatski i geografski gotovo idealno brazilsko tlo svojom energijom spojilo je tolike narodnosti i dalo jedinstveni duh koji zrači životom, igrom i hedonizmom, uprkos ekonomskim i socijalnim problemima.
Teško ćete naći još jednu zemlju koja je tako povezala drevne civilizacije sa novim, tek dolazećim snagama. Zaista je nevjerovatno kako je nekadašnja portugalska kolonija spojila toliko rasa i tradicija. U dvjesta miliona stanovnika zajedno dišu i razvijaju se indijanska plemena, potomci afričkih robova i moderne zapadnjačke kulture. Svi su donijeli svoje, pružili stara znanja, umijeća i vještine, pa se ono najrazvijenije iz evropske tradicije spojilo sa magičnim tekovinama domorodačkih kultura.
„Kada se svijet zasitio zlata, obuzela ga je glad za šećerom, ali je sam šećer jeo robove… U početku žuto, zatim bijelo, zlato je postalo crno” rekao je Klod Levi-Stros.
Francuski antropolog, opisuje tužnu sudbinu Brazila nakon što su se Portugalci iskrcali na njegovo tlo. Poslije zlatne groznice, doveli su afričke robove radi proizvodnje šećerne trske, a kada je sistem ropstva počeo polako da umire, prešlo se na eksploataciju najbolje brazilske kafe.
Tupinamba Indijanci pokazali su im rijetko korijenje, poput kasave ili manioke. Mnoga indijanska plemena su stradala pod portugalskim pritiskom (i naletom evropskih bolesti za koje nisu razvili imunitet), ali današnji Brazilci slave njihova kulturna i gastronomska umijeća.