Statistika je kao bikini, puno otkriva, ali ne pokazuje sve, rekao je jednom jedan koji se nije baš toliko bavio statistikom, služio se njome pokatkad, jer u poslu kojim se bavio mogla je pomoći.
Dakle, služio se, nije joj robovao, koristio je, nije pretjerivao u tome, i što je još važnije, one koju su ga pratili u njegovom poslu, slušali, nije izluđivao potpuno nepotrebnim brojkama… A, bio je sportski komentator.
Glave u tefterima
Gledajući i slušajući utakmice sa Svjetskog prvenstva u Kataru, naravno na našem Javnom servisu, naši sportski komentatori Velid Spaho, Zoran Šuko, Igor Krisić, a napose Anel Džanković, “ubiše” sa podacima kojima nas iz dna u dan, iz večeri u večer nepotrebno zatrpavaju da se čovjek ponakad zapita zar je moguće da se to i tako govori u prijenosu tekmi sa Mundijala.
Zar je moguće da je važnije što je, na primjer, Argentina u zadnjih 18 utakmica, pobijedila bez primljenog gola u njih 17, a u jednoj, znači pa osamnaestoj, je ipak primila gol, dok Messi dribla, dodaje, zabija golove…
Znamo da svi oni sjede u sarajevskom studiju, svakako nam to svaki put kad se jave uoči početka utakmice ponove, ali to ne znači da baš ništa od atmosfere iz Katara, od vijesti koje svi mogući mediji prosto bljuju ovih dana oko Mundijala nisu u stanju prenijeti, nego zabiju glave u teftere sa ciframa o golovima od prije 16, 20, 24 godine.
Kakav li je miris Katara?
Znamo i da je teško opisati “miris” Mundijala i Katara kada ga nisu ni omirisali, objektivno hendikepirani činjenicom da utakmice prate iz kabina u “Sivom domu”, no to ne znači da se ne može jednostavno uživati u činjenici da prenosiš utakmicu polufinala Svjetskog prvenstva pa iako ti kao rođenom Dubrovčaninu gubi ekipa za koju očito navijaš, što je sasvim ok.
Teško je očekivati neke naše mladene deliće ili bože sušece, druga su vremena. Ali, ipak, neke stvari bi se morale znati ili bolje reći osjećati i voljeti na pravi način.
Ili je možda greška u tome što se sada prvo postane komentator utakmica sa Mundijala, nego izvještač iz Olova kad Stupčanica dočekuje TOŠK. Jer, kad se ode u Olovo, onda nema statistike, nema rekorda niti euforije. Onda si sam sa sobom, moraš nešto sagledati, znati opisati i što je najteže, napisati, jer to je ono što ostaje. A priča u zrak, brzo prođe…