Braća Coen slavno su označila: “Ovo je istinita priča” prije glavnog naslova njihove crne komedije, krimi filma Fargo iz 1996. godine.
Mnogi su gledatelji filma neko vrijeme čak vjerovali ovoj tvrdnji – ova priča o malom gradu bila je toliko bizarna, a ipak stvarna i neočišćena da je mogla biti samo stvarna. Nedugo nakon snimanja filma i nedugo nakon njegovog objavljivanja, Coenovi su priznali da je ova velika priča u potpunosti izmišljena. Ovaj razigrani odnos s istinom samo je jedan aspekt Fargove genijalnosti.
Ostale recenzije:
Voditelj prodaje automobila Jerry Lundegaard (William H Macy) do kraja je opterećen novčanim problemima, lošim poslovima i prevarama koje ga ostavljaju u neizdrživim dugovima i s vrlo realnim izgledima zatvorske kazne na horizontu. Kako bi podmirio ono što duguje i kupio si malo utjehe jednim potezom, Jerry unajmljuje dvoje ubica (Steve Buscemi i Peter Stormare) da mu otmu vlastitu ženu (Kristin Rudrüd) uz dogovor da će podijeliti novac od otkupnine koji im bude dao njegov bogati svekar (Harve Presnell). Ali plan se počinje raspadati po šavovima nakon što otmica rezultira ubistvom svjedoka i šefica policije Marge Gunderson (Frances McDormand) započne istragu.
Fargov scenarij je oštar kao žilet čak i prema oštroumnim standardima braće Coen. Njihovo izražavanje i ritmovi zvuče nevjerojatno ugodno isporučeni jakim minnesotanskim naglascima, što je razumljivo s obzirom na to da su braća odrasla u predgrađu Minneapolisa.
Buscemijev mali ubica Carl smiješnoga izgleda samo je nominalno mozak operacije, ispunjava tišinu besmislenim brbljanjem i redovito pogoršava lošu situaciju dok obavlja sav posao oko njihove zavjere otmice, dok je njegov psihotični partner Gaear puši jednu za drugom i ledeno zuri u daljinu. “To je izvor razgovora, prijatelju. To je gejzir.” Coenovi vole neusklađene parove likova na obilaznim putovanjima, a Carl i Gaear su dvostruki čin za vjekove, s tako lošom hemijom i jasnim prezirom prema osobnostima i radnim praksama onog drugog da se pitate kako su se uopće udružili.
Postoji uvrnuta ironija kada je Jerry želio da njegov plan otmice bude “dogovor bez nereda”, a kasnije je Marge komentirala neuredno ubistvo slučajnih prolaznika uz cestu kao “dogovor pogubljenja”. Jerry je nevjerojatno naivan u kombinaciji sa svojim sociopatskim nedostatkom osjećaja prema svojoj ženi Jean. Nasuprot tome, Marge je beskrajno vesela i razoružavajuća s obzirom na posao kojim se bavi, ali nema iluzija o svijetu u koji će uskoro dovesti dijete – njezin topli i blistavi osmijeh prelazi u tužno mrštenje kad se suoči s vrlo najgore od čovječanstva, bilo da su naoružani oružjem i električnim alatima ili usranim smiješkom i lažima.
Jerry Lundegaard jedan je od najodvratnijih protagonista u historiji filma. Svakodnevnost njegovog zla doista je uznemirujuća. On nije Walter White koji se lomi za dobrobit svoje porodice, on je u tome radi sebe i kako bi se izvukao iz rupe u koju se uvalio. Čak zaboravlja da bi na njegovog sina mogla negativno utjecati otmica vlastite majke. Način na koji je Fargo konstruiran s Jerryjem kao de facto protagonistom, pokretačem zapleta – od nas se traži da navijamo za njega do neke mjere, što je pomalo upitno – trebao bi biti čudan, ali s druge strane iznova nas privlače prava čudovišta u dokumentarnim filmovima o istinitim zločinima, tako da ovo vjerojatno govori više o nama kao društvu od namjere pripovijedanja braće Coen.
Prizemni crni humor je taj koji zaista prodaje “istinu” o Fargu. Pravi ljudi doista mogu biti ovako glupi kada je u pitanju “malo novca”, a nijedan filmaš to ne zna – i ne piše kriminalnu glupost – kao Coenovi. Pogledajte Stevea Buscemija u njegovim drečavim crvenim hlačama, rolkom na sebi i pajserom u ruci, usred bijela dana gledajući se od blještava mrežasta vrata kuće Lundegaardovih dok ga gospođa Lundegaard promatra iznutra u užasnutom stanju. Pogledajte svjedoka koji čisti snijeg sa svog prilaza i koji je vidio i čuo sve što je potrebno da osumnjičenike osudi, ali koji prepričava dokaze u kružnom toku Minnesote uvlačeći se među sve druge nebitne detalje razgovora koji je vodio. Marge je možda hiperkompetentna policajka, ali zapravo nije morala previše raditi kad je bilo samo pitanje vremena kada će Jerry ili Carl i Gaear napraviti haos i odati se.
Coenovi su s Fargom imali svoje najbolje i najčešće saradnike. Osim redovitih glumaca McDormanda i Buscemija, tu je Roger Deakins u trećem od svojih dvanaest puta kao snimatelj i Carter Burwell u šestom od šesnaest puta kao skladatelj, a obojica pomažu dodati atmosferu i bogatstvo ovoj sumorno-smiješnoj stvarnosti, svijetu na rubu istine.
Serija Fargo na kraju je usvojila istu oznaku ‘Ovo je istinita priča’ kao i film za svaku od svojih antologijskih sezona. Tokom 2. sezone, na primjer, postoje redoviti nagovještaji o čudnim događajima, prije nego što se nešto izvanzemaljsko pojavi u pretposljednjoj epizodi sezone, a onda nestane jednako iznenada.
Iako film Coensovih ne ide tako daleko, još uvijek dovodi u pitanje istinu ili nedostatak istine u filmu. Nijedan film, čak ni dokumentarni filmovi, ne mogu tvrditi da vam pokazuju cijelu istinu, već samo njezinu verziju kroz montažu. Ima scena u Fargu za koje se čini da ne vode nikamo ili da dodaju nešto široj slici, ali to je život, trenuci poput ovog dodaju autentičnost fikciji. Ponekad je istina čudnija od fikcije, a fikcija maskirana kao istina može izgledati smješnije od bilo koje druge.