Kad čujem od ranije poznat policiji, osjećam kako mi krv staje u žilama. Srce počinje brže kucati, a osjećaj nemoći i straha postaje nepodnošljiv. To je trenutak kada se vraćaju sjećanja na bezbrojne situacije koje sam proživjela, gledajući mamine i tatine sinove kako siju nasilje, uništavajući sve pred sobom. Godinama sam svjedočila njihovoj nezaustavljivoj destrukciji, a svaka nova žrtva postaje dio mog vlastitog bola.
Čitam o njihovim zločinima, gledam ih na vijestima kako haraju gradom, a suze ljutnje i tuge spontano naviru. Postajem emotivno isprepletena s njihovim žrtvama, osjećajući njihovu bol kao da je vlastita. Svaka novinarska rečenica, svaki sličan zločin, bude mi podsjetnik na nemoć i ranjivost koje nosimo u svakodnevnom životu.
Pitanje koje me progoni kroz noći je jednostavno, ali bolno: Jesam li sljedeća? Ta sumnja, taj strah, urezuje se duboko u moju dušu, ostavljajući trag neizvjesnosti koji mi prati svaki korak. Nije samo strah od fizičke opasnosti, već i strah od gubitka sigurnosti i osjećaja pripadnosti.
Ove sjenke prošlosti postale su moji vlastiti duhovi. Nosim ih sa sobom kroz svaki dan, pokušavajući se suočiti s realnošću koja se odvija oko mene. No, kako se suočiti s tim teretom? Kako pronaći snagu u vlastitim koracima kada je svaki trenutak obavijen mračnom prijetnjom?
Možda je odgovor u zajedništvu. Možda je ključ u tome da se podignemo iznad straha i postanemo glas onih koji su nijemi. Davno je bilo vrijeme da se zaustavi taj začarani krug nasilja i da zajedno stvaramo sigurnije sutra.
Djecu vam neću oprostiti
Denis, Amar, Mahir, Dženan, Selma, Edita, Azra, Alma, Faris – njihova imena odjekuju u tišini, postajući nepravedna žrtva nesposobnosti odgovornih da zaustave rastući val nasilja na sarajevskim ulicama. Ovi mladi životi, prekinuti prije nego su imali priliku procvjetati, postaju simbol tihe borbe protiv bezakonja koje neumoljivo pustoši ovaj grad.
Sarajevo, grad bogate historije i kulturnog nasljeđa, sada nosi teret su suživota s nasiljem koje sve više prožima svakodnevni život. Nemoćni smo svjedoci pogibije mladih ljudi, a oni postaju brojke u statistici, umjesto da budu pojedinci s nadama, snovima i neostvarenim potencijalom.
Nesposobnost vlasti da se suoči s nasiljem postaje očita, a žrtve postaju simbol propuštene prilike da se stane na kraj nasilnicima, ubicama, i siledžijama koji haraju ovim ulicama. Svaki put kada još jedan mladi život bude ugašen, osjećamo oštru bol nemoći i nepravde.
Sistem (ne) radi
U savremenom društvu Bosne i Hercegovine suočavamo se s ozbiljnim izazovima vezanim uz kriminalitet, gdje se često ističe problem ubistava koja su počinili počinitelji već ranije poznati policiji. Ovaj fenomen stavlja državne institucije pred narod koji se buni ali i dalje čekaju odgovore.
Prvo, koliko još trebamo analizirati razloge zašto neki počinioci, uprkos tome što su poznati policiji, nastavljaju činiti zločine. Ako su nedostaci u pravosudnom sistemu, nedovoljna suradnja između različitih policijskih agencija ili pak nedostatak sredstava za praćenje i nadzor uzrokovali neuspješno suzbijanje njihovih kriminalnih aktivnosti, onda šta ćemo sad?
S druge strane, postavlja se pitanje odgovornosti države u ovim situacijama. Je li nedostatak pravosudnih mjera ili kažnjavanje dovoljno odlučno?
Ne nije.
Ima li država dovoljno resursa i volje da se uhvati u koštac s ovim izazovima?
Ili možda ipak konkretnije, želi li?
Ako analizirate konkretne slučajeve, možete vidjeti da su se stvari i pokrenule zbog same uloge medija u stvaranju javnog pritiska kako bi se potaknula veća pažnja i brza reakcija državnih institucija. I većinom, tu smo i stali. O pitanju transparentnosti u radu pravosudnih organa, nećemo ni ulaziti jer javnost ima pravo biti informisana o postupanjima i rezultatima u borbi protiv kriminala ali zamislite šta – nije.
Država, zajedno s građanima, mora raditi na jačanju pravosudnog sistema, poboljšanju suradnje između policijskih agencija te osiguranju adekvatnih sredstava za borbu protiv kriminala. Samo uz zajednički napor možta i možemo vidjeti održivo rješenje koje će doprinijeti smanjenju kriminala i jačanju povjerenja građana u pravosudni sistem. A do tada možete moliti Boga da se nikad ne dogodi vama ili vašoj djeci.
I možda, jednog dana, nećete više osjećati treperenje straha u srcu, već će to mjesto popuniti osjećaj sigurnosti i slobode.