Nije to ni u jednoj zemlji, koja ima višestranački sistem jednostavno. Čiste pobjede neke od političkih opcija ili kandidata su više izuzetak, nego pravilo i uvijek dolaze nakon velikih društvenih lomova.
Kao prije nekog vremena u nama susjednoj Srbiji ili na upravo održanim među-izborima u SAD.
Koliko provedba rezultata izbora zna biti duga i frustrirajuća najbolje znamo mi u BiH. U našoj državi to nije samo posljedica „komplikovanih rezultata“ i mogućih koalicija ili pak „kombinacija“, već i zamršenosti samog ustavno-pravnog sistema sa čak 14 nivoa vlasti.
U maloj državi, koja realno ima debelo ispod tri miliona građana, koji u njoj (zaista) žive.
Rezultati izbora su samo početna tačka. Tehnički zbir glasova i preferencija. Sve ostalo je komplikovani sistem u kome se treba puno toga posložiti i usaglasiti da bi sistem nekako profunkcionirao.
Kao stari auto na jakoj uzbrdici, koji kreće „po ručnom“.
U naš državni hardware je ugrađeno toliko puno mogućih „kočnica“ da oni koji hoće mogu opstruirati do idućeg mandata samo ukoliko su pograbili jedan dio presudnih glasova. U demokratijama je „sve stvar procedura“, što je naravno i načelno dobro, ali nije dobro ukoliko su procedure toliko komplikovane – poput naših.
I sve to još u državi u kojoj nikada nije prestala politička priča oko njenog unutrašnjeg uređenja i u kojoj postoje snažne političke opcije koje bez uvijanja i zadrške zazivaju disoluciju države ili njeno polagano „rastakanje“!?
Praktički i nakon zadnjih Općih izbora, već sada znamo da su postavljeni uslovi unaprijed tako postavljeni da ih je nemoguće ispuniti! Šta je onda smisao, recimo, Dodikovih političkih ucjena kako mora biti „ovo ili ono“ (sve važnije jedno od drugog) da bi se konačno formirala vlast?
Dodikov spisak „loših želja“ nije prezentiran sa ciljem da bude dio rješenja – već upravo suprotno – dio problema.
Njegova politička strategija je da se može sa državnim vlastima (pri)čekati koliko treba, jer je njegova opcija (s partnerima) ionako već na vlasti, te da ostale političke subjekte, koji „mjerkaju vlast“ treba ucjenjivati da bi i oni sjeli za vladajući sto.
Osim toga Mile već uveliko slaže moguće i dvotrećinsku koaliciju sa „papcima“ i lako kvarljivom političkom robom iz nepostojeće entitetske opozicije, pa ima prečeg posla od Vijeća ministara.
Slično je i u entitetu FBiH, gdje vlasti na ovaj ili onaj način nema bez HDZ BiH, kao i famoznih Klubova naroda u Domu naroda, čija je snaga i dodatno pojačana brojnijim stanjem delegata, što HDZ BiH (i njihove partnere) dovodi u poziciju da postavlja uslove ili da u vlast gura one koji im „više odgovaraju“.
U takvoj situaciji jasno je da će formiranje vlasti (posebno na nivou države) potrajati „neko vrijeme“, pa brojni ministri već unaprijed izborene mandate „zaleđuju“, nadajući se (realno!) da će još neko vrijeme sjediti u ugodnim ministarskim i inim foteljama.
Svoje mandate su “u mirovanje” stavili su, između ostalih: predsjedavajuća Vijeća ministara BiH Borjana Krišto, ministri Elmedin Konaković, Zukan Helez, Srđan Amidžić, Edin Forto, Sevlid Hurtić, premijer Kantona Sarajevo Nihad Uk, te Ramo Isak.
Ustvari, vrlo lako bi se moglo desiti da vlast na nivou države „prosvira“ cijeli jedan mandat kao „tehnička“, a što i nije neka novost obzirom da smo takve slučajeve (zbog blokade HDZ BiH) već imali u FBiH. Ili čak dva puta u Mostaru!
Sve je moguće u daytonskoj BiH, pa i vlast bez izbora!
Stvari jesu malo „dotegnute“ po pitanju rokova, ali sve je na kraju do političke volje i kombinatorike. Obične trgovine… ko da više.
U funkcijama ili političkim „koncesijama“. Malo „ne mogu“ – puno više neće!
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.