Kada govorimo o nasilju u porodici, većina prvo pomisli na šamar, udarac, modricu ili fizičku povredu. Međutim, nasilje ima mnogo lica, a nisu sva vidljiva golim okom.
Postoji fizičko, psihičko i emocionalno, verbalno, seksualno, ekonomsko, socijalno, digitalno nasilje, kao i prijetnje, zastrašivanje, prisilna kontrola, izolacija, ucjene i manipulacija. Ljubomora koja se predstavlja kao ljubav, neprestano provjeravanje, oduzimanje slobode, kontrolisanje telefona, odijevanja, kretanja i kontakata s drugim ljudima također mogu biti oblici nasilnog ponašanja.
Jer nije samo šamar nasilje. Ponekad jedna izgovorena rečenica zaboli više od udarca. Ponekad pogled, prijetnja, ponižavanje ili višegodišnje ubjeđivanje žene da ne vrijedi, da je nesposobna, kriva i bezvrijedna ostave posljedice koje nikada potpuno ne nestanu.
Po mom iskustvu, psihičko nasilje jedan je od najrazornijih oblika nasilja. Ono ne uništava čovjeka odjednom. Ono ga ubija polako, dan po dan, noć po noć. Sistematski mu oduzima samopouzdanje, dostojanstvo, slobodu, identitet i vjeru u vlastitu vrijednost.
Jednog dana stanete pred ogledalo i zapitate se: Ko je ova žena? Gdje sam ja? Šta mi se dogodilo?
Trzate se na vlastiti glas, plašite se tuđe reakcije, preispitujete svaku svoju riječ i postupak. Naučite šutjeti da ne biste izazvali novu svađu. Naučite se izvinjavati i kada niste krivi. Naučite živjeti tako da drugome ne zasmetate, sve dok potpuno ne zaboravite kako izgleda život u kojem ste slobodni.
A najstrašnije je što okolina često ništa ne primjećuje.
Kada nasilje prestane, ne završava se automatski i njegova posljedica. Nekim ženama trebaju godine da ponovo nauče vjerovati, da se oslobode straha i vrate sebi. Neke, nažalost, nikada ne uspiju u potpunosti pronaći onu osobu kakva su nekada bile.
I tada počinje još jedna nevidljiva borba – borba s predrasudama.
Umjesto razumijevanja, dobijaju etikete: čudna, arogantna, egoistična, asocijalna, nepouzdana, pa čak i luda. Ljudi se udaljavaju upravo onda kada im je najpotrebnije da ih neko prihvati, sasluša i pruži ruku. Malo ko se zapita šta se krije iza njihove šutnje, povučenosti, nepovjerenja ili naglih promjena raspoloženja.
A ja znam kako izgleda ta borba. Govorim iz ličnog iskustva jer sam preživjela različite oblike nasilja. Uspjela sam se iz mnogih posljedica oporaviti, ali tragove psihičkog nasilja i danas osjećam. Liječenje sam pronašla i u pisanju. Ono je postalo moj način da iz sebe izvučem ono što je godinama boljelo i da se, korak po korak, vratim sebi.
Iz te potrebe nastao je i moj autobiografski roman „Aida“. Pisati ga značilo je ponovo proživljavati najteže dijelove vlastitog života. Željela sam da moja priča bude glas žena koje nemaju snage govoriti, da im pruži ohrabrenje i pokaže da nisu same.
Ipak, ni na tom putu nisam osjetila podršku kojoj sam se nadala. Za izdavanje knjige nisam uspjela pronaći finansijsku podršku, pa sam njeno objavljivanje omogućila kreditom koji i danas otplaćujem od svoje minimalne penzije. Sada se sama borim za njenu promociju i pronalazak čitalaca.
Nisam to učinila zbog slave, priznanja ili zarade. Učinila sam to jer znam koliko boli kada kroz pakao prolazite sami, a koliko bi značila jedna pružena ruka, jedna iskrena riječ ili savjet nekoga ko je prošao istim putem.
Zato me posebno pogađa kada slušam velike priče o sistemskoj podršci ženama žrtvama nasilja, dok iz vlastitog iskustva znam koliko ta podrška može izostati. Ne osporavam da postoje ljudi i organizacije koji pomažu, niti da postoje zakonski mehanizmi zaštite. Ali pomoć koja postoji samo na papiru nije pomoć koju žrtva osjeti.
Ženi koja trpi nasilje ne trebaju osude. Trebaju joj sigurnost, zaštita, razumijevanje i konkretna podrška. Ne treba joj govoriti zašto nije ranije otišla, zašto je šutjela ili zašto se promijenila. Treba je pitati šta joj je potrebno da ponovo počne živjeti.
I zato želim poručiti svakoj ženi koja se prepoznala u ovim redovima: nisi kriva za nasilje koje trpiš. Nisi slaba zato što si dugo šutjela. Nisi čudna zato što više nisi ista. Ono što ti se dogodilo ne određuje tvoju vrijednost i imaš pravo na život bez straha.
Ja možda nisam dobila pomoć kakvu sam trebala, ali ne želim okrenuti leđa drugima. Tu sam za svaku ženu koja treba razgovor, razumijevanje ili samo nekoga ko će je saslušati bez osuđivanja.
Jer znam kako boli kada te niko ne čuje.
I zapamtimo: nisu sve modrice na koži. Neke se nose duboko u duši, godinama, u tišini koju niko ne čuje. A činjenica da ih ne vidimo ne znači da ne postoje.
O nasilju ne smijemo govoriti samo onda kada se dogodi tragedija. Moramo govoriti dok još postoji mogućnost da nekome spasimo život, dostojanstvo i ono najvažnije – njega samog.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.