Ova kolumna posvećena je upravo takvima.
Ponekad najvažnije životne priče počnu sasvim neočekivano. Bez najave, velikih planova i unaprijed dogovorenih susreta. Dovoljan je jedan telefonski poziv da se otvore vrata jedne lijepe i iskrene saradnje.
U aprilu 2025. godine, baš u vrijeme kada sam se vraćala s dodjele priznanja „Hercegovka godine“, zazvonio je moj telefon. Bili su jutarnji sati. S druge strane bio je gospodin Almir Terzić, novinar koji me je pozvao s namjerom da napravi intervju povodom nagrade za najbolji debitantski roman godine, koju je moja „Aida“ osvojila na Sarajevskom sajmu knjige.
Taj intervju objavljen je na portalu Bosnainfo. Nekoliko dana kasnije uslijedilo je još jedno lijepo iznenađenje – proglašena sam pobjednicom dana na istom portalu.
Tako je počela naša priča.
Nisam tada mogla ni pretpostaviti da će se jedan novinarski razgovor pretvoriti u višemjesečnu, a potom i dugogodišnju saradnju koja će mi značiti mnogo više od medijske promocije.
I kada je gospodin Almir Terzić otišao iz njihovog tima, Bosnainfo nije zaboravio na mene. Nastavili su objavljivati priloge o mom književnom radu, a s vremenom su počeli redovno objavljivati i moje kolumne. Moje riječi, razmišljanja, društvene kritike i priče koje nosim iz vlastitog životnog iskustva dobile su svoj prostor.
A kada se borite za vidljivost u društvu u kojem se često više cijene poznanstva nego rezultati, taj prostor nije mala stvar.
Danas nije lako pronaći medij koji će prepoznati čovjeka bez pitanja o tome ko stoji iza njega, koliko novca ima i kakve veze može ponuditi.
Talentovani ljudi često ostaju nevidljivi. Književnici koji nemaju moćne izdavače, umjetnici koji tek počinju, žene koje pokušavaju progovoriti o nasilju, pojedinci koji su nepravedno gurnuti na marginu društva – mnogi od njih imaju šta reći, ali nemaju priliku da ih neko čuje.
Nekada nije problem u tome što nemamo šta ponuditi. Problem je što nemamo kome pokucati na vrata.
U takvom vremenu medij koji odluči pružiti prostor običnom čovjeku pokazuje da novinarstvo još uvijek može imati dušu. Da medijska moć ne mora služiti samo velikima, poznatima i utjecajnima, nego i onima čiji se glas teško probija do javnosti.
Za mene podrška portala Bosnainfo nije samo objavljivanje intervjua i kolumni. Ona je potvrda da postoje ljudi koji razumiju koliko je važno pružiti priliku nekome ko radi, stvara, bori se i ne odustaje, čak ni onda kada izostanu podrška i priznanje sredine u kojoj živi.
Moja književna priča nije nastala preko noći. Iza nje su godine života, iskušenja, borbe, odricanja i vjerovanja da riječ može biti snažnija od šutnje. Roman „Aida“ nije za mene samo knjiga. To je priča o boli, ljubavi, nasilju i ženama čiji se glasovi prečesto ne čuju. Upravo zato mi je važno da takve priče dođu do ljudi, da pokrenu razgovor i možda nekome pomognu da shvati kako nije sam.
Podrška medija koji prepoznaje i objavljuje takve teme ima posebnu vrijednost.
Zahvalna sam što je Bosna info moj rad prepoznao onda kada mi je medijska vidljivost bila potrebna i što su nastavili pružati prostor mojim riječima. Zahvalna sam što moje kolumne nisu morale čekati poznanstva, preporuke moćnika ili finansijsku korist da bi pronašle put do čitalaca.
Jer postoje stvari koje se ne mogu platiti novcem. Povjerenje je jedna od njih. Ljudskost je druga. A iskrena podrška nekome ko se trudi da svojim radom ostavi trag – nešto je što se pamti.
Posebno vjerujem da mediji imaju važnu društvenu ulogu kada otvaraju prostor ženama koje se bore protiv nasilja, žrtvama koje traže razumijevanje, mladim autorima koji tek grade svoj put i ljudima koji su zbog različitih životnih okolnosti ostali nevidljivi. Kada im pruže priliku da budu saslušani, oni ne objavljuju samo tekstove. Oni pomažu da se pomjere granice šutnje i ravnodušnosti.
Zato ovu kolumnu ne pišem kao formalnu zahvalnicu, nego kao javno priznanje jednoj saradnji koju iskreno cijenim.
Gospodinu Almiru Terziću hvala za onaj aprilski telefonski poziv kojim je počela naša priča. Redakciji portala Bosnainfo hvala što je nastavila graditi tu priču i što su moje riječi mjesecima i godinama pronalazile svoje mjesto na njihovim stranicama.
Možda nekome objavljivanje jednog teksta ne znači mnogo. Meni znači da moj rad ima priliku doći do ljudi. Da ono što napišem može nekoga potaknuti na razmišljanje, ohrabriti, utješiti ili pokrenuti na djelovanje. A to je, na kraju, jedan od najvažnijih razloga zbog kojih pišem.
U vremenu kada se često pitaš koga poznaješ i šta možeš ponuditi, lijepo je sresti one koji te pitaju šta imaš reći.
Zato, od srca, hvala portalu Bosnainfo što je prepoznao moj rad, što mi je dao prostor i što je pokazao da podrška ne mora uvijek imati cijenu, a da solidarnost ne mora imati skrivenu računicu.
Neka naša saradnja traje još dugo. Neka vaše stranice i dalje budu mjesto na kojem će prostor dobiti i oni koje drugi ne primjećuju, oni koji nemaju moćne zaštitnike, ali imaju znanje, talenat, hrabrost i priču vrijednu pažnje.
Jer veličina jednog medija ne ogleda se samo u broju čitalaca koje okuplja, nego i u ljudima kojima je pomogao da budu vidljivi.
Hvala vam što ste prepoznali čovjeka iza imena, rad iza priznanja i priču iza napisanih riječi.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.