Za nas sa strane, veličina sarajavskog kulturnog života uvijek se ogledala u zanimljivom miješanju kultura. To je dar pojedinaca da osmisle, nađu materijal, pomiješaju i promovišu originalan melanž. Kada se to uradilo kako treba dobijali bismo kvalitet za pamćenje, koji je mijenjao zatečeno stanje i ohrabrivao druge za stvaralačke avanture.
Jednog takvog, inventivnog, bandoglavog, hrabrog, odanog Sarajevu, njegovoj tradiciji i imenu prepoznajem u primjeru Gorana Mikulića. U vremenu kad nam ni knjiga nije ono što je bila, njegova “mala izdavačka kuća za velike izdavačke poduhvate” uspjela je da objavi tačno 492 knjige i 25 monografija!
I to kakve! Goran i njegov „Rabic“, ili jedan neopjevan tipično sarajevski fenomen.
Taj sin slavnog slikara, arhitekta, kulturni radnik i direktor nezavisne izdavačke kuće svojom djelatnošću dugo i uporno doprinosi očuvanju čitalačkih navika. Pri tom uspjeva da dobrovoljno radi i poslove nekih državnih institucija.
Decenijama se zahvaljujući njemu u gradskoj galeriji Collegium Artisticum održava Zimski salon knjige. Lijepo je nabrajati uspjehe „Hagade“, navoditi monografije o gradu, sevdahu, starim zanatima, olimpijadi 84, i ostale izdavačke poduhvate raznih vrsta prepoznate i nagrađene širom svijeta od Vašingtona, Praga, Londona, Osla, Čikaga, Beča, Bratislave, Madrida, Beograda, Zagreba… do priznanja rudara Breze. Prije toga trebalo je stegnuti petlju i teške 1995. godine upustiti se u taj posao bez pomoći i razumijevanja.
„U ratu osim ratovanja trebalo je obezbijediti, nešto za jesti, za ogrijati se…“ i nabavio je malu mašinu za štampu. Shvatio da će ljudima trebati memorandumi, knjižice, vizitkarte, razni papiri. Tako se upustio u štampu. Jednog dana dođe mu veliki Izet Sarajlić sa riječima: Hajde, bolan Gorane, objavi mi knjigu! „Veliki izdavači“ nisu bili zainteresovani, a oni koji su želeli nisu smjeli. Kod njega proradio inat.
I knjiga Izeta Kike Sarajlića “Knjiga oproštaja”, poslije nevjerovatne promocije u Sarajevu, objavljenaje u 53 zemlje i prevedena na 14 jezika. Mnogo je nagrađivana vani, a kod kuće ništa.
Goran je sebe video negdje u visinama uspjeha i kako ga izdavačka slava miluje. Počeo je razmišljatičime bi mogao da napravi nešto veliko. Šta je to bosansko, a nedovoljno svijetu prezentirano osimposljednjeg rata, razaranja, genocida, prvog tramvaja, Olimpijade, Atentata?!
Odlučio se za velike najprofesionalnije urađene knjige. Ubrzo je u Veneciji primljen u Motovunsku grupu, ugledno međunarodno udruženje nezavisnih izdavača.
„Baviti se izdavaštvom možeš na više načina: da objavljuješ knjige samo za mali krug čitalaca (kanton, mjesna zajednica, komšiluk itd); da objavljuješ naučne knjige, udžbenike, beletristiku i još koješta. Ali sve je to lokalno, a ja nisam zadovoljan s tim. Hoću, ma kako to prepotentno zvučalo, da budem poznat u svijetu barem po nečem. Ustvari, ja sam htio našu kulturno-umjetničku baštinu da predstavim svijetu.“
U taj svijet krenuo je monografijama. Prva bila “Sarajevo” i odmah nagrada na Sajmu knjiga u Beogradu u kategoriji monografskog izdavaštva. Zatim “Stećci”, „Staro Sarajevo“, “Fojnički grbovnik”, “Stari zanati”, “Sarajevski atentat”, “Sarajevska olimpijada”, “Arhitektura starih palača”, “Sevdalinka – alhemija duše”… Sve napravio sam i sve ostvarile veliki uspeh izvan BIH. Nema veće smotre izdavaštva da odatle nije donio neko priznanje.
Onda se tiho upustio u jevrejsku svetu knjigu. To se nisu usudili ni mnogo veći i moćniji. Kad je izašlo faksimilno izdanje “Sarajevske Hagade”, u koje je uloženo mnogo para, vremena i ljubavi, tad je na Sajmu knjiga u Sarajevu nagradu za izdavački poduhvat dobila knjiga “Bosanski kuhar”!
Uz 25 monografija, pokrenuta je „Smeđa biblioteka“, za koju je rečeno da je vrlo potrebna na ovim prostorima. Skoro svi naslovi su doživjeli više izdanja, a najviše “Povijest est magistra vitae” Dubravka Lovrenovića – šest izdanja, kao i brojne polemike. Do sada je 492 naslova te bibliotekeštampano u više od 35.000 knjiga!
Nije lako dovršiti knjigu. Da bi se došlo do štampanja, mnogo je vjere, truda i posla. Lijepo je uživati upravljenju knjiga, ali stresno je misliti o obezbeđivanju nužnog novca za sve to.
Potpisnik ovog teksta posebno drži do edicija „Moj grad Sarajevo“ i “Mostar moj grad”. To nisubedekeri, nego „otvorene čitanke gradova“. Čudesne intimne enciklopedije. Radi se o pričama o dva velika grada, u viđenjima autora različitih generacija i različitih profesionalnih profila, ispričanim kroz zapise o njihovim ulicama, trgovima, važnim građevinama, mostovima, istorijskim zbivanjima, kultnim mjestima, o uglednicima koji su obilježili njihovu prošlost u politici, privredi, umjetnosti, kulturi, sportu, u svim djelatnostima duha. To su knjige koje se ostavljaju u amanet djeci, da saznaju kakav je grad u kome oni sada žive nekada bio.
„Pa, meni kad se spomene Sarajevo, sarajevsko ili sarajevski u naslovu teksta, ja pokušavam napraviti knjigu. Sarajevo ne obuzima samo mene nego i sve autore koji su uključeni.“
Sve vrijeme Mikulić sarađuje sa našim ljudima iz rasijanja: Predrag Finci iz Londona, Midhat Ajanović iz Geteborga, Jasna Šamić iz Pariza, Mišo Marić iz Londona, Pero Zubac iz Novog Sada, Osman Arnautović iz Brisela, Duško Andžić iz Beograda, Šefik Šektić iz Njujorka, Zvezdana Rašković iz Dubaija, Slavko Pregl iz Ljubljane, Tomislav Jakić iz Zagreba…
Goran je, inače, drugi Goran u životu Dragana Stefanovića, upamćenog po omotima ploča Bijelog dugmeta, Zdravka Čolića, grupa Rezonansa, Cod, Čisti zrak, Time, Smak i drugih.
„Presretan sam zbog saradnje sa Draganom, najboljim dizajnerom u Evropi, koji živi i radi u Lozani. Taj čovjek je čudo, on “fercera” kao jedan ogromni računar u koji ti ubaciš podatak i pritisneš “enter”, a ono se odmah pojavi idealno rješenje naslovne strane! Kasnije on knjigu oblikuje, prelama, obogaćuje…“
Svaka priča o Goranu je štura bez „ogovaranja“ njegovih promocija. To su istinski društveni događaji i susreti ljudi koji se pamte.
„Nije dovoljno knjigu objaviti nego je treba i predstaviti čitaocima. Nisam ljubitelj predstavljanja na kojima se knjiga prepričava ili vode dugi, “naučni“ razgovori. Ja pokušam da okupim svoje prijatelje, a imam ih stvarno puno, vjerne čitaoce i sve one koji su zainteresirani za knjigu ili temu. To su uglavnom večeri sa muzičkim numerama ili kratkim filmovima.“
Takav djelatnik dobitnik je brojnih nagrada i priznanja. Najmanje je „prepoznat“ u Sarajevu. Nije ni primljen u Udruženje izdavača. Tri puta predložen, nikad dobio Šestoaprilsku nagradu Sarajeva. Konkuriše, ali ne dobija novac za štampanje knjiga.
„Ustvari, dobijem mrvice koje više liče na konobarsku napojnicu nego na pomoć. Za svaku knjigu zavlačim ruku u svoj džep, od države ništa dobio nisam.“
Svojim knjigama i promocijama knjiga uradio više nego mnogi ministri kulture. I dalje vjeruje da se neumornom kulturnom djelatnošću može doprinjeti izgradnji boljeg društva i očuvanju onog dobrog što nam je još ostalo. Ponosan što je objavio najviše knjiga koje u svom naslovu imaju – Sarajevo. Tu je rođen prije sedamdeset i kusur godina. Pravi primer nekog „intravenozno vezanog za grad“.
Sarajevo nikad nije bio samo zbir ulica, kamena, betona, kuća, bogomolja i zgrada sa obje strane rijeke. Sarajevo su njegovi ljudi, njihov neskrušeni duh i iskonska toplina. To, uprkos svega, dobro zna, razumije, čuva i afirmiše Goran Mikulić.