Tajna je u detaljima (i strpljenju) Pravi majstori znaju da ćevap ne trpi žurbu. Meso se bira pažljivo, najčešće od prednje četvrtine junetine, uz obavezan dodatak loja koji mu daje onu prepoznatljivu sočnost. Dobar ćevap mora da „pjeva“ na roštilju, ali ne smije da bude prepečen. On mora biti taman toliko elastičan da pod zubima pruža blagi otpor, a unutra ostane mekan i pun ukusa.
Regionalni rivali: Ko vodi u ovoj igri? Ako pitate Sarajliju, reći će vam da su njihovi ćevapi bez premca jer somun mora da se „okupa“ u mesnoj vodi kako bi postao mekan kao duša. Banjalučani se ponose svojim pločicama od po četiri ćevapa, tvrdeći da se tako bolje čuva sok unutar mesa. Na jugu, u Leskovcu, ne bježe od papričice i malo svinjetine kako bi dobili onaj jači, ljući ukis koji vas tjera da tražite još.
Pravila koja se ne krše Postoji određeni bonton kada sjednete u ćevabdžinicu. Prvo pravilo: zaboravite na viljušku i nož. Ćevapi se jedu rukama, kidajući komade lepinje ili somuna. Drugo pravilo: luk nije prilog, luk je ravnopravan partner. Bez njega cijela priča gubi smisao. I treće, možda najvažnije – jedini pravi pratilac ovog obroka je hladan jogurt ili kefir. Sve ostalo je samo pokušaj.
Na kraju dana, ćevapi su više od hrane. Oni su povod za druženje, brzi ručak s nogu ili svečana večera koja se pamti. U svijetu gdje se sve stalno mijenja, miris ćevapa sa roštilja ostaje ona jedna sigurna tačka koja nas podsjeća da su najjednostavnije stvari često i najbolje.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.