Petak, 12. juni 2026. - datum o kojem danima pričamo, konačno je stigao. Euforija se osjeti u zraku, kao da svako od nas večeras ima važan ispit.
Brojne su priče ispričane, u ovih 30 godina, o našoj domovini Bosni i Hercegovini. Međutim, poučna je narodna poslovica: " Ne živi se od imena. Živi se od vimena".
Postoji jedna tiha navika koju mnogi od nas nose kroz život – navika da uvijek budemo dostupni, uvijek prisutni i uvijek spremni za druge. Toliko spremni da ponekad potpuno zaboravimo sebe.
Uvijek su nas učili da je najsigurniji državni kazan. Koliko, toliko.
U četvrtom su me smatrali ljepoticom. U osamnaestoj je i sam vrag lijep. Zvali me da budem manekenka u „Alhosu“, sva garderoba koju bih nosila na reviji bi poslije bila moja.
Predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, ima par „uloga“ u kojima se predstavlja u javnosti, ali mu je jedna od dražih... uloga „odlučnog poštenjačine“, koji se stalno bori sa nekakvim - što svjetskim - što lokalnim „zavjerama“ i pri tome... „radi sve da sačuva mir“.
Mogu li Hrvati u Bosni i Hercegovini, u isto vrijeme!? biti u dva politička stanja? Stanju konstitutivnog naroda sa svim izvedenim pravima (naslijeđe socijalizma) i dijaspore (naslijeđe višestranačja)?
Među brojnim licima o kojima sam prije tridesetak godina pisao u sredstvima informisanja bio je i čuveni sarajevski šeret Hazim Hastor, čovjek koji je u svoje vrijeme predstavljao pravu gradsku legendu.
Da budem do kraja iskren... gotovo cijeli angažman „međunarodne zajednice“ se vrti oko uloge i strategijskog pravca djelovanja SAD.
Živimo u vremenu kada je postalo lakše ostaviti ružan komentar nego izgovoriti lijepu riječ.
Kada je svojevremeno objavio kako ulazi u izbornu trku za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda ispred opozicione grupacije poznate i kao „Petorka“ - Zdenko Lučić nije imao namjeru polemizirati sa ostala dva jaka kandidata: Darjanom Filipović i Slavenom Kovačevićem.
Postoje trenuci kada se vrijeme u jednom gradu jednostavno zaustavi. Kada se praznična radost, koja bi trebala ispunjavati sokake, avlije i domove, u samo nekoliko uzdaha pretvori u nijemu, tešku tišinu. Ovog Bajrama, Žepče nije slavilo. Žepče je tugovalo, obavijeno tugom kakvu ni najstariji mještani ne pamte.
Svako ko ugrije stolicu može biti i ljekar i doktor nauka i šef klinike, ne samo na čelu jedne službice u provincijskom domu zdravlja.
U mnogim porodicama ratovi nisu završili onda kada je utihnulo oružje. Nastavili su živjeti u dvorištima, među kapijama, međama, nasljedstvima i srcima ljudi.
Noći su meni zanimljive između ostalog i po tome što se tada odnekud iz kutaka duše u koje smo potisnuli neka sjećanja ona počnu pomaljati.
Bosna i Hercegovina je zemlja u kojoj fizika i gravitacija odavno ne važe. One su, kao i sve ostalo, podređene višim nacionalnim interesima.
Gadno nam vrijeme došlo. Ako ćemo pravo, nismo bolje ni zaslužili. Da smo više voljeli i poštovali jedni druge, da smo više voljeli životinje, biljke, više brinuli o prirodi, možda bi nam bilo bolje.
Davne 1980. godine proveo sam tri nezaboravna dana u domu porodice Tucaković u Sarajevu.
Skoro svi naši političari ne znaju u potpunosti odredbu o dodatnim nadležnostima, a što je najgore oni i ne znaju da ne znaju.
Ne postoji čovjek koji je u ljubav ušao s namjerom da pati. Svi ulazimo sa vjerom da ćemo biti voljeni, sigurni i prihvaćeni.