Koliko puta smo prekinuli ručak da odgovorimo na poruku? Koliko puta smo ostavili razgovor sa djetetom, mužem, prijateljem ili gostima jer je zazvonio telefon? Koliko puta smo osjetili obavezu da se javimo odmah, istog trenutka, kao da će se svijet zaustaviti ako odgovor malo sačeka?
Paradoks je u tome što često žurimo ljudima koje nikada nismo ni sreli. Vežu nas društvene mreže, kratki razgovori i navika stalne dostupnosti. A onda nas zaboli kada shvatimo da isti ti ljudi nemaju istu hitnost za nas.
Postoje ljudi koji gledaju u telefon, ali im nisi prioritet. Odgovorit će kad im bude dosadno. Javiti se kada završe važnije razgovore. Neće prekinuti ručak, odmor ili svoje vrijeme – bez obzira ko ih zvao.
I tu dolazi ono bolno pitanje – zašto od drugih očekujemo ono što sebi ne dopuštamo?
Zašto sebe učimo da uvijek čekamo, ugađamo i prilagođavamo se?
Ako te prijateljica pozove – odmah tražiš način da odeš. Ako ti nekoga pozoveš – često čuješ: „Vidjet ću“, „Kad budem raspoložena“, „Javit ću ti“.
I ne, to ne znači uvijek da te neko ne voli. Nekada samo znači da neko zna postaviti granice – a ti još uvijek učiš.
Postoje ljudi koji su odgovorni i osjećajni. Oni ne kasne. Oni misle na tuđa osjećanja. Oni drugima daju prednost čak i onda kada ih to umara. Takvi ljudi često izgledaju jaki, a zapravo se najviše troše.
Ali postoje i oni drugi – oni koji očekuju da ih se čeka, da im se prilagođava i da budu centar nečijeg svijeta.
Možda je vrijeme da naučimo nešto što zvuči sebično, a zapravo je zdravo – ne moraš uvijek biti dostupan da bi bio dobar čovjek.
Biraj sebe.
Ne na način da zanemariš druge, nego da ne zanemariš sebe.
Jer kada srce obuzme zima i kada ostaneš sam sa sobom, tek tada shvatiš koliko si bio tu za druge, a koliko malo za sebe.
I zato – ostavi sebe sebi, kada ti srce obuzme zima. Vidjet ćeš koliko se trebaš, a kako te malo ima.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.