Zanimao nas je (pra)početak izraelsko-palestinskih odnosa i kako su se oni kroz istoriju razvijali, ili bolje reći kako su se ne razvijali, što je, u konačnici, dovelo i do aktuelnog proxy rata na Bliskom istoku.
Tragom toga razgovaramo s dobrin poznavaocem palestinsko-izraelskih odnosa, istoričarom Amirom Krpićem MA s Odsjeka za historiju Univerziteta u Tuzli, koji je za Bosnainfo dao istorijski pregled arapsko-izraelskih odnosa s naglaskon na jevrejsku stranu, jer, da tako kažemo, problemi i počinju s njihovim doseljavanjem…
Ovo je posljednji dio…
Šta je dovelo do prve intifade (ar. istresanje), rata kamenja, u kojoj su se digli svi Palestinci od 7 do 77 godina?
“Pa ona je vezana za politiku Hamasa s ciljem podizanja opšteg ustanka stanovništva protiv Izraela. Sedamdesete-osamdesete godine bile su prepune takvih događaja. Imamo čak i onu epizodu kad su pripadnici organizacije Crni septembar na Olimpijskim igrama u Münchenu ubili 11 izraelskih sportista itd.
Kruna svih događaja bila je Intifada, kojoj je cilj bio da se suzbije bilo kakav pokušaj političkog rješenja sukoba, postizanja mira itd. S druge strane, naravno, do intifade je dovela i gorčina okupacije, zatim vojnih poraza, neuspjeha plana uništenja Izraela itd.
Naravno, i izraelska politika prema Palestincima koji su se našli pod okupacijom dala je povod takvim dešavanjima. Znate kako se kaže, teror rađa teror i ulazi se u začarani krug akcija, reakcija i osveta, koji, vidimo, ni danas nije prestao.”
U Oslu su ’93, pa ’95. potpisani sporazumi između Izraela i PLO-a kojim je bilo predviđeno povlačenje izraleskih snaga iz Zapadne obale i Gaze te osnivanje palestinske države, kao i priznanje Izraela od PLO-a. Međutim, ekstremisti s obje strane nisu bili spremni prihvatiti svoje obaveze i uslijedili su, odnosno nastavili, atentati, teroristički napadi i nemiri. Je li završilo sa „uzalud vam trud, svirači“?
“Ne, ne, nešto od toga je i ostalo. Tad je priznata Palestinska uprava kao legitiman predstavnik interesa Palestinaca i kao nešto na osnovu čega će u budućnosti biti formirana palestinska država. To je dogovoreno u Oslu i to stoji i dan-danas.
Palestinska uprava stoji, to što oni imaju problem između sebe, to da je neki ne priznaju je njihova stvar. Palestinci moraju proći svoju Altalenu, ali Izrael je tada priznao i jednu frakciju, prilično brojnu među Palestincima, kojoj će dozvoliti da imaju državu na Zapadnoj obali.
Nema rješenja osim diplomatskog
S druge druge strane, što kažete, tu su bili i Palestinci koji su prihvatili realnost, dakle, Izrael postoji, tamo živi nekoliko miliona ljudi, dakle, nema teoretske šanse da Izrael prestane postojati. I postoje Palestinci koji to shvataju i koji su svjesni da nema drugog rješenja osim diplomatskog, mirnog rješenja poštujući realan odnos snaga na terenu…“
Moram da Vas prekinem, šta je Altalena?
„Altalena je jedna priča iz prvih dana postojanja Izraela. To je inače naziv jednog broda koji je natovaren oružjem i municijom trebao uploviti u izraelsku luku u vrijeme prvog rata. Dolazak broda organizovao je Menachem Begin, tada vođa Irguna, jevrejske paravojne formacije. Brod je, međutim, došao do obala u momentima kada je nastupalo primirje. Prvi premijer Izraela David Ben-Gurion nije želio otvoreno prekršiti primirje, a posebno nije želio dozvoliti da oružje ode Irgunu. Sa Beginom, inače, nije imao dobre odnose.
Brod je ipak istovaren, ali je zbog nekih unutrašnjih razmirica došlo do razmjene vatre između pripadnika IDF-a i Irguna. Begin je popustio, zatraživši od boraca Irguna da ne pucaju na druge Jevreje. Izraelcima je ta priča ostala pouka – ako žele imati državu, ne može postojati država u državi, ne mogu postojati dvije vojske, već samo jedna, odgovorna vladi.
Kasnije bi Izraelci, gledajući sve ove unutrašnje sukobe među Palestincima, često komentarisali to što sam spomenuo, da Palestinci moraju proći svoju Altalenu.”
Vratimo se sad na Oslo. Dakle, ta formula je ipak još živa?
“Naravno, nije finalizirana u smislu da je dovela do kraja formiranja palestinske države. Bilo je kasnije i pregovora između izraelskog premijera Ehuda Baraka i Jasera Arafata u Camp Davidu 2000, Bill Clinton je kao predsjednik SAD-a bio medijator. Tad su možda bili najbliže postizanju dogovora.”
Zašto je propalo?
„Propalo je zbog takoreći sitnica. Izrael je bio spreman dati cijeli Pojas Gaze i skoro cijelu Zapadnu obalu. Pregovaralo se o metrima, što je apsurdno. Više od 95% Zapadne obale bi u svakom slučaju pripalo palestinskoj državi. Izrael je, naravno, imao svoje uslove, koji su se odnosili na sigurnosna pitanja, granicu na Jordanu. Poenta je da Izrael nije uopšte dovodio u pitanje postojanje palestinske države. Ona je morala i ona će morati biti formirana, to je interes Izraela…”
Koji je u biti interes Izraela da Palestina egzistira?
„Sami Izraelci, ne računajući ekstremiste među njima, žele da Palestina postoji, jer znaju da trenutno stanje ne može trajati dovijeka. Znaju da imaju samo dvije opcije: da cijela teritorija pripadne Izraelu ili da se na dijelu teritorije formira Palestina. Ako cijela teritorija pripadne Izraelu, onda to neminovno znači jedno od ovo dvoje:
1) Jevreji i Arapi će imati jednaka prava, što znači da Izrael postaje dvonacionalna država, odnosno da prestaje biti jevrejska država – a oni žele jevrejsku državu;
2) Arapi u Izraelu neće imati jednaka prava, što znači da bi Izrael bio aparthejd država, a oni to niti žele, niti mogu opravdati pred svijetom.”
Zatvor na otvorenom
Nakon druge intifade 2000. Izrael bira radikalno desnu vlast i povlači se iz Gaze koju počinje tretirati kao zatvor na otvorenom s dva miliona ljudi…
„Druga intifada počinje zbog propasti pregovora u Camp Davidu između Baraka i Arafata uz posredovanje Clintona. Palestinci su očekivali konačno državu, ali pregovori su propali. Arafat nije smio ispustiti to što mu se nudilo, bez obzira na to u kojem je procentu ispunjavalo očekivanja Palestinaca.
Gaza postaje ‘zatvor na otvorenom’ nakon blokade i od Izraela, ali i od Egipta, ne zaboravimo.“
Zašto?
“Zato što je nakon povlačenja Izraela neko morao preuzeti vlast. Između Fataha i Hamasa došlo je i do otvorenog rata u kojem je Hamas pobijedio, istjerao, pobio pripadnike Fataha i preuzeo vlast.
Na kraju krajeva, imali su 2007. izbore na kojima je Hamas pobijedio i od tada do danas Hamas samostalno vlada Gazom. S obzirom na to da je Hamas takav kakav jeste, znate šta piše u povelji Hamasa, njegove akcije, izjave… Nijedna država na svijetu, garantujem, ne bi htjela na svojoj granici, blizu svojih naselja imati organizaciju kao što je Hamas, dakle, organizaciju koja se kune da će uništiti vašu državu, koja vas ne priznaje, kojoj uopšte nije problem da napadne vaše civile, uostalom, to je sve što ona zna da radi, ništa drugo ne može.”
Možete li nam za kraj sumirati tačke spora?
„Tačke spora mogu se sumirati u nekoliko sljedećih:
1. legitimitet Izraela: Arapi su bili protiv postojanja jevrejske države još dok je britanska uprava tu bila; nakon njenog odlaska, pokrenut je rat za uništenje Izraela, a nakon za njih neuspješnog rata, još dvadeset godina je dominirao stav da se Izrael mora uništiti. Nakon rata 1967, pa i onog iz 1973, shvatanje se počinje mijenjati. Legitimitet Izraela postaje sporedan zbog nemogućnosti da se ospori u stvarnosti, pa se fokus arapske politike prebacuje na uspostavljanje palestinske države u što većim granicama.
2. pitanje izbjeglica: Palestinci insistiraju na ‘pravu povratka’, tj. omogućavanju izbjeglicama iz Nakbe da se vrate u svoja naselja. Izrael to osporava. U dosadašnjim pregovorima je bio spreman ponuditi samo limitiran broj onih koji se mogu vratiti.
3. pitanje palestinske države: riječ je, naravno, o uspostavljanju Palestine kao države. Temeljni zahtjev svih Palestinaca, kao i dobrog dijela svijeta. Potpuno legitiman i opravdan. Ni sam Izrael to ne spori. Palestinska uprava i mnogi drugi pozivaju na uspostavljanje Palestine prema granicama prije rata iz 1967. Izrael ni to ne spori, ali uslovljava svoje povlačenje sa Zapadne obale sigurnosnim garancijama. Kao što sam rekao ranije, u dosadašnjim pregovorima, prije svega, palestinska strana nije pokazala dovoljno mudrosti i hrabrosti da odustane od maksimalističkih zahtjeva zarad konačnog dobijanja države.
4. Jerusalem i ‘sveta mjesta’: ovo pitanje je posebno važno, jer je i od simboličkog značaja. Ko će upravljati Jerusalemom ili njegovim dijelovima, ko će imati autoritet, a ko suverenitet itd. Posebno kakav će biti status ‘svetih mjesta’, odnosno kompleksa Al-Akse za muslimane, te Brda hrama za Jevreje“, zaključio je istoričar Amir Krpić MA za Bosnainfo.
(kraj)