Zanimao nas je (pra)početak izraelsko-palestinskih odnosa i kako su se oni kroz istoriju razvijali, ili bolje reći kako su se ne razvijali, što je, u konačnici, dovelo i do aktuelnog proxy rata na Bliskom istoku.
Tragom toga razgovaramo s dobrim poznavaocem palestinsko-izraelskih odnosa, istoričarom Amirom Krpićem MA s Odsjeka za historiju Univerziteta u Tuzli, koji je za Bosnainfo dao istorijski pregled arapsko-izraelskih odnosa s naglaskon na jevrejsku stranu, jer, da tako kažemo, problemi i počinju s njihovim doseljavanjem…
Ovo je treći dio razgovora…
Zahtjevi su im porasli…
„Da. Iako je proglašen 1948. kao Država Izrael, on je suštinski nastao ranije. Jevreji su imali izgrađenu ekonomsku osnovu, visoku kulturu, univerzitet, tehnologiju, društvene zajednice, iz evropskih geta čak su donijeli i sistem političkog predstavljanja, izbora, glasanja, čak su i ženama dali pravo glasa još početkom 20. vijeka. Imali su oružane snage. Manje-više, sve osim države na papiru već je bilo tu.“
Dobro, a šta se u međuvremenu dešava s palestinskim narodom?
„Gotovo ništa. Arapi su tamo živjeli pod osmanskom vlašću i nisu imali unutrašnjih razdora. Arapski nacionalizam javlja se kasnije. Tek u Prvom svjetskom ratu Arapi imaju pobune protiv Osmanskog Carstva, ali to je bio panarapski pokret, ali da govorimo o palestinskom narodu, toga nema.
Dakle, za razliku od Jevreja, Palestinci tada još nemaju zaseban identeitet po bilo kojoj osnovi. Oni su jednostavno bili arapsko, muslimansko stanovništvo tog prostora. Od Jevreja su se razlikovali očigledno, ali od ostalih arapskih muslimanskih zajednica u neposrednom okruženju nisu.
Pojam Palestina je donekle problematičan. Pod osmanskom vlašću nikakva administrativna jedinica nije se zvala Palestina, to je više bilo geografsko ime koje nije imalo nikakav pravni značaj, kao, recimo, nekadašnja Makedonija, postoji prostor…“
…ali ga nema ni na mapi.
„Tačno. Dakle, nema ga na karti, nikakva oblast koja se zove tako. Ili, u slučaju Palestine, da to bude neki sandžak ili vilajet koji bi se zvao Palestina. Ono što danas podrazumijeva Palestina ili Izrael bilo je podijeljeno na nekoliko sandžaka i vilajeta pod osmanskom vlašću. Palestinu onakvu kakvu mi danas poznajemo stvaraju Britanci poslije Prvog svjetskog rata kad od Lige nacija dobijaju mandat da okupiraju i da upravljaju tim područjem…“
…i dijele na dva dijela.
„Na osnovu sporazuma s Francuskom oni su još u toku rata dogovorili šta će se desiti u tom ratu i nakon što pobijede Osmansko Carstvo. Pa su podijelili šta će pripasti Francuzima, a šta Britancima, recimo, Irak je pripao Britancima, Sirija Francuzima, a to područje Palestine ostalo je kao područje pod međunarodnom kontrolom. Međunarodna kontrola je značila, ustvari, kontrolu od pobjednika rata.
Liga nacija zvanično daje mandat Britaniji da ona upravlja prostorom današnje Palestine i Jordana.
Nedugo nakon Prvog svjetskog rata Britanci dijele taj okupacioni mandat na dvije teritorije, jedna je bila Palestina, druga Transjordanija, odnosno današnji Jordan, preko rijeke Jordan.“
Dakle, Palestina, onakvu kakvu je mi znamo danas, nastaje tek tada, tj. podjelom britanskog okupacionog mandata.
„Tako je. Zato prije toga govoriti o nekom zasebnom palestinskom identitetu jednostavno nije moguće.“
Dolazimo i do Šestodnevnog/Junskog rata ’67. Šta je on polučio?
„Prekretnicu. Poslije tog rata Izrael je bio vojno superioran, dotad je Egipat bio sila broj jedan. U tom ratu Izrael uništava, prije svega, egipatsku avijaciju, preuzima moć u zraku te počinje dominirati. Taj rat bio je prekretnica i u političkom smislu na način jer su dotad arapske države gledale na to da unište Izrael.
Poslije tog rata vidjele su da od uništenja Izraela nema ništa, fokus njihovih vojnih, a prije svega političkih kampanja svodio se na to da se što više teritorije priključi Palestini itd.”
Sad je kasno
Izrael ’67. okupira i cijelu teritoriju Palestine?
„Tako je. Izrael napada Egipat zbog njihovih odranije postojećih tenzija. Egipat je zatvorio prolaz u Tiranskom moreuzu za Izrael itd. Ali taj rat nije trebao imati mnogo veze sa palestinskim pitanjem, kao što nije imao ni njihov prethodni rat 1956. Međutim, Jordan i Sirija se miješaju, koriste priliku i napadaju Izrael. Izrael traži od Jordana, prije svega, da ne ulazi u rat, da poštuje primirje iz 1949, ali dobija odgovor da je ‘sad kasno’.
Izrael se uspijeva odbraniti još jednom, te krenuti u protunapad. Tada zauzima Golansku visoravan, Zapadnu obalu, Pojas Gaze i Sinajsko poluostrvo. Umjesto mira nakon još jednog izgubljenog rata, arapske države se obavezuju na to da neće priznati Izrael, neće potpisati mir i neće pregovarati s njim (tzv. Kartumska rezolucija ‘tri ne’).
Sa Egiptom se Izrael kasnije ipak sporazumio i vratio teritoriju u zamjenu za egipatsko priznanje Izraela, ali sa Jordanom i pogotovo Sirijom nije. Zato te teritorije još nisu vraćene, zato što je to područje s kojeg su oni doslovno napali Izrael.”
Mnogo se govori o povratku na granice prije 1967. Da li bi Izrael trebao vratiti te teritorije?
„To je politička stvar. Lično, mislim da ne treba dok se ne postignu izvjesni uslovi, odnosno dok Izrael ne dobije čvrste sigurnosne garancije. Jer, hajmo drugačije postaviti stvari. Naprimjer, da zanemarimo imena, da imamo samo države A, B, C…, da imamo identičan scenarij, kako bismo izbjegli neki navijački pristup problemu, tj. da gledamo pošteno. Šta biste Vi rekli? Šta bi trebalo uraditi u tom slučaju?
Mislite da li bi bilo uredu da Izrael ponovo vrati tu teritoriju odakle ga je neko napao?
„Da“.
Naravno da ne bi. Pogotovo ne državi koja ga ne priznaje.
„Jordan je tek ’94. priznao Izrael, Sirija do dan-danas nije. Sad da vi vratite teritoriju i to vrlo bitnu, Golansku visoravan, nekome ko vas je već napao i ko vas ne priznaje?
Uzmimo primjer Francuska/Njemačka. Francuska je ogromna država, neuporedivo je veća od Izraela, ali za onaj jedan pojas uz granicu s Njemačkom, Elzas-Lotaringiju, krvila se s njom, zato što joj treba taj pojas, jer može biti napadnuta iz njega. Dakle, neuporedivo veća država jedan tako malo dio teritorije ne želi prepustiti drugoj, a očekuje se da Izrael koji je tako mali, mrva u moru arapskih država oko sebe, vrati Golansku visoravan ili Zapadnu obalu.”
A ipak je bio spreman na to?
“Jeste, i pored toga, svi kasniji prijedlozi poslije ‘67, ’78. išli su u korist rješavanja palestinskog pitanja. Izrael je bio spreman da vrati Zapadnu obalu pod određenim uslovima, prije svega, sigurnosnim, puno ih je bilo, da ne detaljišemo, ali suština je bila da Palestinci imaju državu na Zapadnoj obali i u Gazi, da imaju civilnu upravu, a da Izrael ima vojnu kontrolu granice na rijeci Jordan, jer je to prirodna granica, lakše je braniti itd.”
Dakle, pitanje opstanka Države Izrael praktično je riješeno tim ratom ’67?
„Da. Bila je to prekretnica u svakom smislu. Osim toga, i Palestinci postepeno počinju uviđati da vojnim putem ne mogu ništa postići bez obzira na prisustvo susjednih arapskih država.“
Povratak na granice iz 1967.
Kad se govori, danas pogotovo, o tome da se Izrael vrati na granice iz ’67, da li je to uopšte izvodivo?
„On se ne može bezuslovno vratiti na te granice, niti treba, jer s tih granica, između Pojasa Gaze i Zapadne obale do ’67. je veoma uzak prolaz, Izrael je vrlo lahko mogao biti presječen. S te teritorije, dakle Zapade obale, Jordan ’67. bez opravdanog razloga napada Izrael. Izrael jeste pokrenuo rat ’67, ali to je bio rat protiv Egipta. Razlog je bio zatvaranje pomorskih prilaza u Tiranskom moreuzu.“
Koju godinu prije, uz pomoć Arapske lige, formirana je Palestinska oslobodilačka organizacija s Jaserom Arafatom na čelu, koja je ustvari vedrila i oblačila Palestinom. Šta je bio njen primarni cilj?
„Prvi cilj PLO-a bio je uništenje Izraela. Međutim, njegovo vodstvo postepeno shvata da od toga nema ništa, te se stihijski počinje javljati ideja mirnog rješenja sukoba, tj. pregovora sa Izraelom.
Posebno se to odnosi na vrijeme nakon što su Palestinci politički slomljeni u Jordanu, gdje ih je mnogo otišlo nakon Nakbe. Izazvali su problem, ubili su jordanskog kralja, takoreći prolili Poslanikovu krv, ako je to bitno, doveli zemlju na ivicu građanskog rata.“
Crni septembar...
„Tako je, dok ih jordanska vojska ipak nije porazila. Nakon toga prebacuju težište u Liban, gdje također učestvuju u izazivanju građanskog rata. Nakon neuspjeha u svemu tome, osamdesetih se počinju okretati političkim rješenjima, predvođeni Arafatom.
Ali nisu svi bili takvog stava. Ostaju oni tvrdolinijaši koji su bili za nastavak oružane borbe protiv Izraela.”
I oni koji su za vojni sukob porodiće, ustvari, i Hamas, jer kad pogledamo njegovu povelju, sve nam je kristalno jasno.
„Tako je. U okolnostima dva ponižavajuća vojna poraza arapskih država u ratovima 1967. i 1973, građanskih sukoba u Jordanu i Libanu, te pluralizacije političkih puteva među Palestincima treba shvatiti nastanak Hamasa i sličnih militantnih organizacija, koje vode terorističke aktivnosti protiv Izraela.
Dug je popis terorističkih napada, kao i civilnih žrtava tih napada…“