Pojam je 1996. godine skovao John Lennon, profesor turizma na Univerzitetu Glasgow Caledonian u Škotskoj, iako mračni turizam postoji otkako smo počeli putovati na mjesta povezana sa smrću.
“Nisu svi upoznati s tim pojmom, ali mnogi ljudi su u nekom trenutku bili mračni turisti, namjerno ili ne“, rekla je dr. Hayley Stainton za Sky News.
Neke od najpoznatijih lokacija mračnog turizma uključuju koncentracijski logor Auschwitz u Poljskoj, spomenik i muzej 9/11 u New Yorku, Hirošima i Nagasaki u Japanu, Černobil u Ukrajini.
Traže jedinstvena iskustva
Prema riječima dr. Staunton, sve je više mladih koji posjećuju ovakva mjesta jer turisti traže sve više jedinstvena i neobična iskustva: “To je dovelo do odmaka od tradicionalnijeg tipa odmora ‘sunce, more i pijesak’ prema nizu različitih oblika turizma, što uključuje mračni turizam”, navodi dr. Stainton.
Dr. Peter Hohenhauson vodi web stranicu mračnog turizma, a prema njegovim riječima, mnogi turisti koji pohode ovakva mjesta se žele povezati s relevantnijom poviješću.
“Mislim da sam naučio više o svijetu kroz mračni turizam nego kroz cijelo svoje formalno obrazovanje ili prethodnu akademsku karijeru”, rekao je za Sky News.
Najmračnije mjesto ikad
Na njegovom popisu mjesta koje valja posjetiti je i jedno mjesto u Hrvatskoj. Riječ je o bivšom zatvorskom logoru Goli otok, zloglasnom logoru koji je osnovan 1949. godine po nalogu rukovodstva Komunističke partije i države, a u kojemu je bilo između 16 i 32 hiljade logoraša, od kojih je umrlo između 400 i 4000.
Danas je Goli otok napušten, a tokom ljetne turističke sezone, turističke agencije i brodski prijevoznici iz okolnih naselja nude individualne i grupne izlete na ovo mjesto užasa.
Među mjesta s mračnom prošlošću koja turisti rado posjećuju je i zatvor Alcatraz, Krater Ijen u Indoneziji, bivši poligon za testiranje nuklearnog oružja Semipalatinsk SSSR-a (sadašnji Kazahstan) kao i Murambi spomenik genocidu u Ruandi za koji dr. Hohenhaus kaže da je najmračnije mjesto na kojem je ikada bio.
Goli otok je dugo bio zabranjena tema te čak ni oni koji su bili tu nisu o tome pričali na slobodi, jer su morali potpisati zapisnik gdje piše da im je to zabranjeno. Prvi put se za logor moglo saznati početkom 60-tih, i to nakon objavljena dva članka u magazinu hrvatskih emigranata u Londonu, u kojima su se opisivale torture, a bile su priložene i dvije neprecizne karte nacrtane rukom. Kako ističe arhitekta Vlada Bralić, koautori Kratkog vodiča kroz povijest logora na Golom otoku, tek nakon Titove smrti 1980. godine nastupio je “bum” literature o Golom otoku.