Sloboda govora ili izražaja nije samo u onome što želimo reći, već i u onome što želimo zadržati za sebe. Ako nas neko tjera da mislimo, kažemo ili priznamo nešto, onda to nije razgovor, onda je to interogacija, inkvizicija. Sloboda govora i izražaja je i kada možemo slobodno izabrati temu, kada slobodno biramo šta želimo i šta ne želimo, o čemu želimo, a o čemu ne želimo, kome ili čemu otvaramo vrata svoga doma, svoje privatnosti i puštamo da postane sadržaj našeg dana.
Sloboda isto tako nije samo u onom što želimo čuti i vidjeti, već i u onom što ne želimo. Ako smo prisiljeni reći i misliti, gledati i slušati ono što ne želimo, onda smo praktično mučeni, zlostavljani, porobljeni – onda nismo slobodni. Mi zaključavamo vrata, ali ne zatvaramo “prozor u svijet” kroz koji nam neznanci provaljuju u živote i mijenjaju raspoloženje.
Ne kontrolišemo sadržaj svog života, a ako nemamo kontrolu nad svojim kontrolorom, to znači da nemamo kontrolu nad sobom, to znači da nemamo svoju slobodu, to znači da neko drugi ima tu kontrolu, neko drugi ima našu slobodu. Sloboda i kontrola su dvije strane iste kovanice.
Ako nemamo slobodu da kontrolišemo sadržaj svog slobodnog vremena, onda nemamo kontrolu nad svojom slobodom i svojim slobodnim vremenom, onda ne samo da nemamo slobodno vrijeme, ne samo da nam je slobodno vrijeme okupirano od strane nekih ljudi, već nemamo ni svoju slobodnu volju, i ona je okupirana, ucijenjena, porobljena.
Ropstvo dolazi u raznim bojama i veličinama.