Da ti ne dužim, hodala je uz Plavu vodu gore-dole, pela se na tvrđavu, zalazila u šume na obroncima Vlašića, ali ničim duši nije mogla olakšati.
Popucali smo ko đerdani, to je jedina istina!!!!! Ja bih, da mogu nešto promijeniti, učinila da čovjek čovjeku bude čovjek.
Ne glumite ono što niste – Budite ono što jeste – Ne dozvolite sebi da se drugima prikazujete u drugom svijetlu, onako kako njima paše. Budite uvijek jedinstveni i ono što jeste zapravo.
Šta me u iznova vratilo u onu noć, posljednju noć koju je babo proživio u našoj kući? Možda ta čudna mješavina, čisto konfuzija različitih osjećanja?
Šta mi možemo znati o zbivanjima u duši drugog čovjeka, njegovim lomovima, strahovima, borbama, željama?
Bože dragi, nema čovjeka koga nešto ne pritišće, ne proganja, koga rjeđe ili češće ne ispune veći ili manji nemiri.
Majstori svjetske književnosti oduvijek su u zimi, snijegu, januaru, nalazili arhetipske simbole smrti. Andrićeva «Prokleta avlija» i kraj Yojsovih «Mrtvih» možda su ponajbolji primjeri.
Kad insan ostari (govorim samo u svoje ime! ) fakat nije nizašta. Moje ljetovanje jest bilo "moranje".
Danima pišem nešto… Ne smišljam, kao da se samo se piše, ja tipkam.
Nikad se nisam oprostila od njega. Samo, sve ove godine pokušavam u duši zadržati onu svjetlost, treperavu i snenu, sjećanje na njega, rapsodiju neopisivih i nepostojećih boja…
Ne volim licemjere. Ne volim osobe koje se kurvaju, a javno predstavljaju sveticama i svecima.
Jesi li nekad ležao u mraku i u tišini čuo više nego što ti iko može reći?
Jedne zime. Uveče. Sjećam se da nismo palili svjetlo, samo staru grijalicu čije su žičane spirale svijetljele u tami. Svijetljele su i tvoje oči. Sjećam se da se dotakli nismo.
O glavu mi se obilo mnogo štošta...
Ljudi su uglavnom sve bitno zaboravili. Poštovati. Pomagati. Suosjećati. Davati. Smijati se. Družiti se. Dopisivati se. Radovati. Posjećivati. Poklanjati. Osjećati. Slušati. Šutjeti. Biti oslonac. Biti utjeha. Biti prijatelj. Biti čovjek.
Ne, nikad nisam bila opterećena zanimanjima svojih roditelja, nikad me ni u kasnijem životu nisu fascinirale akademske titule, kuće, automobili, ništa materijalno.
Zašto nemamo toliko pameti da ne pridajemo važnost strahu, šta će se desiti – desit će se, i niko i nikad od toga niti je pobjegao niti će pobjeći.
Moja bi majka znala reći: Znaš li, sine, šta uradi seljak kad mu krave uđu u
kukuruz?
Sjećanja ne bismo trebali održavati u životu.