Zemlja je bila razorena, ali među ljudima je postojalo snažno uvjerenje da se zajedničkim radom može izgraditi bolja budućnost. Malo ko je žalio svog truda, vremena i znoja kako bi pomogao obnovi domovine nakon ratnih stradanja.
Posebno mjesto u toj velikoj obnovi pripadalo je mladima.
Okupljeni u Saveznim omladinskim radnim akcijama, dolazili su iz svih krajeva tadašnje države noseći sa sobom energiju, optimizam i vjeru da učestvuju u nečemu što će ostati budućim generacijama.
Gradili su pruge, puteve, mostove, naselja i druge objekte koji su postajali simboli zajedničkog rada i napretka.
Radne akcije nisu bile samo druženje i zabava.
Radilo se ozbiljno, odgovorno i predano.
Žuljevi na rukama bili su gotovo neizbježni, ali su ih akcijaši nosili s ponosom.
Najveća nagrada nisu bile materijalne privilegije, već osjećaj da svojim radom doprinose izgradnji zemlje.
Udarničke značke predstavljale su priznanje za trud, ali i simbol časti i odgovornosti.
Naravno, radne akcije bile su i mjesto gdje su se rađala nova prijateljstva, prve ljubavi i uspomene koje su trajale cijeli život.
Mladi su učili živjeti zajedno, poštovati različitosti, pomagati jedni drugima i vjerovati da zajedništvo može savladati i najveće izazove.
Vrijeme je pokazalo da su mnogi objekti izgrađeni upravo zahvaljujući toj energiji i entuzijazmu mladih.
Još vrijednije od izgrađenih kilometara pruga i cesta bilo je osjećanje pripadnosti zajednici.
Patriotizam se tada nije mjerio riječima, već djelima.
Ljubav prema domovini pokazivala se radom, solidarnošću i spremnošću da se lični interes podredi opštem dobru.
Nažalost, nakon odbrambeno-oslobodilačkog rata u Bosni i Hercegovini 1992–1995. godine nije stvoren sličan društveni ambijent koji bi okupio mlade oko zajedničkih ciljeva obnove i razvoja.
Umjesto da njihova energija, znanje i entuzijazam postanu pokretačka snaga izgradnje zemlje, mnogi su ostali bez prilike da svoje sposobnosti ostvare u vlastitoj domovini.
U potrazi za sigurnijom budućnošću, posao i život pronašli su širom svijeta.
Teško je ne zapitati se koliko je Bosna i Hercegovina izgubila odlaskom tolikog broja mladih, obrazovanih i vrijednih ljudi.
Umjesto da budu graditelji novih puteva, fabrika, škola, naučnih centara i uspješnih preduzeća, postali su graditelji tuđih društava i ekonomija.
Njihov rad, znanje i stvaralačka energija danas često predstavljaju bogatstvo drugih država.
Možda se vremena ne mogu porediti, niti se radne akcije mogu jednostavno vratiti.
Međutim, ideja koja ih je nosila – zajedništvo, solidarnost, odgovornost i ljubav prema domovini – ostaje vrijednost koja nikada ne zastarijeva.
Svaka generacija ima svoje izazove, ali svaka država ima obavezu da mladima ponudi razlog da svoju budućnost grade upravo tamo gdje su rođeni.
Zato se stari akcijaši i danas s posebnim emocijama prisjećaju akcijaških dana. Ne zbog nostalgije za prošlim sistemom, nego zbog osjećaja zajedništva, međusobnog poštovanja i uvjerenja da su vlastitim rukama učestvovali u stvaranju nečega što je bilo veće od svakog pojedinca.
To su uspomene koje vrijeme ne briše i koje podsjećaju da se istinska ljubav prema domovini najviše potvrđuje djelima.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.