Pitam se koliko još smrti, tragedija i nepravde treba da se dogodi da bismo kao društvo rekli DOSTA?
Koliko puta moramo gledati naslove o poginulima u poplavama, o brutalno ubijenim ženama, o zlostavljanoj djeci, o divljačkim vožnjama sa smrtnim ishodima, o nemoćnim starcima koji izgore u domovima u kojima su trebali biti sigurni – da bismo shvatili da živimo u zemlji u kojoj niko ne snosi odgovornost za ama baš ništa? Niko nikad nije kriv, niko nikad ne podnese ostavku!
U Jablanici, 19 ljudi je izgubilo život u poplavama, hej 19, koje su, kažu, bile “posljedica vremenskih neprilika”. A nije li kamenolom, neodržavana infrastruktura, neplansko betoniranje i korupcija jednako – ljudska neprilika? Niko nije kriv, niko nije odgovoran. Samo su ljudi mrtvi. A i mi živi smo hodajući mrtvaci kad nam više ništa nije bitno, osim da se nas samih direktno ne tiče.
Maloljetnice se podvode, institucije šute. Žene ubijaju njihovi partneri, a reakcija sistema svodi se na prazne fraze i press konferencije. Nizama, Tahira, Aida, Selma, Amra, Halida, Amela i mnoge druge nisu samo imena – one su naša sramota, ogledalo društva koje se pomirilo s nasiljem.
Svaki put kad se neko pravda “nije bilo prijavljeno”, sjetimo se da nije ni empatija prijavljena. Ne bavimo se ni uzrocima ni posljedicama, zaboravljamo sve.
I kao da to nije dovoljno, svjedočimo još jednoj tragediji – požaru u Domu penzionera u Tuzli. Ljudi koji ne mogu hodati, koji ne mogu sami pobjeći, smješteni su – na sedmi sprat!?
Da li je ova rečenica iz medijskih izvještaja mnogima promakla, pazite ljudi koji su dementni, kojima je neophodna posebna briga, sa teškim dijagnozama – smješteni na SEDMI sprat! Zar to nije suštinska slika našeg društva? Najslabiji, najnemoćniji, najzaboravljeniji – gurnuti što dalje, da ne smetaju. Kad se požar desio, logično bilo je kasno. Opet krivca nema.
Ovo nije iznenađenje, ovo je bilo pitanje vremena kada će se tragedija desiti. Korisnici doma i njihove porodice u Tuzli, godinama su upozoravali na loše uslove u Domu penzionera, no na njihove apele i upozorenja nadležni su ostali gluhi, kao i svi mi. Očigledno nam nije do dostojanstvenog života.
Mi scrollamo po portalima, mrežama, komentarišemo, dijelimo, zgražavamo se – i nastavljamo dalje svoj dan, kao da se ništa ne deševa. Navikli smo na tragediju. Otupili. Postali smo narod koji se lakše miri sa smrću nego sa zahtjevom za ostavkom.
U zemlji u kojoj niko nikada ne podnosi ostavku, u kojoj “sistem” postoji samo kao izgovor, moral i odgovornost odavno ne idu u istu rečenicu. Ipak, jutros je direktor Doma penzionera Tuzla, Mirsad Bakalović, podnio ostavku. Toliko je mogao, a samo sa ostavkom ne može ovaj slučaj proći! Problem je toliko kompleksan, jer samo nekoliko mjeseci prije isti ovaj direktor je enormno poskupio cijene smještaja, a uslovi nikakvi.
Zato pitanje više nije: “Zašto se ovo dešava?” Pitanje je: “Zašto ovo narode dopuštamo?” Javašluk je toliko daleko otišao da je jezivo postalo.
Jer dok god šutimo, dok god pristajemo na to da niko nije kriv, dok god mirno posmatramo kako ljudi ginu u poplavama, požarima i nasilju – mi smo saučesnici!
Vrijeme je da prestanemo s tugom brojati mrtve i da počnemo s bijesom tražiti odgovorne — jer ako ne dignemo glas danas, sutra više možda nećemo imati za koga.
Šta još treba da se desi da krenu masovni protesti?
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.