Kao da ćemo time prevariti umor, kao da se može ukrasti još jedan sat sna, ili produžiti dan koji ionako curi kroz prste. Vrijeme nas više ne mjeri, ono nas pomjera, razvuče između računa, gužvi i vijesti o novim poskupljenjima.
Umorni smo, ali ne znamo više od čega tačno.
Kazaljke idu, cijene skaču. Svaki dan nešto novo poskupi — hljeb, mlijeko, voda, struja, gorivo, i tako ukrug, kao kazaljke koje se vrte bez kraja. Ulice su nam iste, zakrpljene, rohave, nikakve kao da se milioni ne ulažu, nego samo šale s nama. Trotoari na kojima možeš izvrnuti nogu, ali i razum ako predugo gledaš oko sebe. A mi? Mi okrećemo glavu, kao da sve to nije naš grad, kao da ne živimo u istom vremenu, nego svako u svom uglu tišine.
Voda poskupila, a curi niz iste te ulice. Curenje postalo normalno — iz slavine, iz sistema, iz ljudi. Toliko nas ništa više ne dotiče da ni propadanje ne osjećamo kao gubitak, nego kao naviku. Kad se slomi nešto vrijedno, samo slegnemo ramenima: “Ma nek’ ide.”
I dok se satovi pomjeraju, mi stojimo. Bez empatije, bez volje, sa sve tanjim živcima i sve debljim zidovima između nas.
Ostalo nam još jedino “Pomozi.ba”, kao slamka spasa, da nas podsjeti da dobro nije sasvim umrlo, da se još uvijek može pomoći, makar anonimno, uplatnicom, bez gledanja u oči. Da još ima ljudi koji osjećaju, iako nas sistem uporno uči da je osjećaj luksuz, da nam to više ne treba.
Pomjeramo sat, ali ne pomjeramo sebe. Vrijeme prolazi, a mi stojimo — u redu, na semaforu, u tišini.
Možda jednog dana, kad se ponovo bude pomjerao sat, sjetimo se da vrijeme nije ono što nas umara. Umara nas sve drugo, umara nas to što se svi pravimo da nam je za sve svejedno.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.