Tek, slušajući “telefonsku svađu” Milorada Dodika i Bakira Izetbegovića, i laici mogu zaključiti kako su oni uistinu “dobri igrači”.
U potezima kojima se pred svake izbore podižu političke tenzije, kao da jedan drugome vješto nabacuju lopte, svjesni da će svaka oštra riječ s jedne strane izazvati jednako snažan odgovor s druge.
Da igraju za dobrobit istog tima, to bi bilo dobro.
Ovako, džaba im “dodavanja”.
Bosna i Hercegovina njihovim političkim nadigravanjima godinama gubi.
A narod?
Neka se pati.
Kao da to više nikoga od njih ozbiljno ne zabrinjava.
Njih dvojica predstavljaju potpuno različite političke koncepte. Jedan zagovara jačanje autonomije Republike Srpske i često dovodi u pitanje nadležnosti zajedničkih institucija Bosne i Hercegovine. Drugi se zalaže za snažniju i funkcionalniju državu s većim ovlaštenjima državnih institucija. Njihovi politički ciljevi djeluju nespojivo i često se predstavljaju kao dvije suprotstavljene vizije budućnosti zemlje.
Međutim, upravo u toj međusobnoj suprotstavljenosti mnogi građani vide politički paradoks.
Što su sukobi žešći, to se čini da obje političke strane lakše homogeniziraju svoje biračko tijelo. Strah od “onih drugih” postaje važniji od razgovora o nezaposlenosti, odlasku mladih, niskim penzijama, zdravstvenom sistemu, obrazovanju ili sve prisutnijem siromaštvu.
Tako se godinama stvara politički ambijent u kojem su nacionalne teme uvijek bitnije od ekonomskih, a međusobne optužbe važnije od rezultata rada.
Narod sluša stare priče.
Političari ostaju na starim pozicijama.
I tako izborni ciklus za izbornim ciklusom.
Nije teško primijetiti obrazac koji se gotovo redovno ponavlja. Kako se približavaju izbori, raste politička retorika, nižu se izjave koje izazivaju strah, nezadovoljstvo i nove podjele.
Svaka izjava jedne strane postaje argument drugoj strani da svojim biračima pokaže kako je upravo ona jedini zaštitnik njihovih nacionalnih interesa.
Na taj način, koliko god djelovali kao nepomirljivi protivnici, u političkom smislu jedni drugima često odgovaraju.
Sukob postaje politički kapital.
Svaka nova kriza donosi novu priliku da se skrene pažnja s pitanja zbog kojih bi građani možda tražili odgovornost za godine slabih ekonomskih rezultata, odlazak stotina hiljada ljudi iz zemlje, rast cijena i sve teži život običnog čovjeka.
Dok političke elite vode beskrajne bitke pred kamerama, građani vode sasvim drugačiju bitku.
Bitku za radno mjesto.
Za dostojanstvenu platu.
Za lijek.
Za školovanje djece.
Za ostanak u vlastitoj zemlji.
Sve više mladih svoju budućnost vidi daleko od Bosne i Hercegovine. Oni koji ostaju svakodnevno pokušavaju spojiti kraj s krajem, dok se političke rasprave i dalje vrte oko tema koje ne pune frižidere niti plaćaju račune.
Najveći paradoks jeste što upravo građani imaju priliku da promijene političku sliku zemlje.
Lideri nisu sami sebe izabrali.
Birali su ih građani.
I upravo će građani ponovo odlučivati hoće li povjerovati starim porukama zasnovanim na strahu ili će od političara konačno tražiti ono što bi trebalo biti najvažnije – rezultate.
Jer država se ne gradi stalnim krizama.
Ne gradi se međusobnim optužbama.
Ne gradi se svakodnevnim podjelama.
Gradi se radom, odgovornošću i institucijama koje služe svim građanima.
Dok se politički “majstori igre” nadigravaju i dok jedni drugima dodaju lopte na terenu političkih sukoba, najveći gubitnik ostaje Bosna i Hercegovina.
A narod?
Ako i ovaj put nasjedne na istu političku predstavu, mogao bi se ponovo probuditi s istim problemima, istim obećanjima i istim pitanjem koje traje već decenijama:
Kako preživjeti do sljedećeg mjeseca?
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.