Jesen u ovom gradu ne najavljuju ni boje lišća, ni miris kestena već grafikoni zagađenja koji prelaze sve zdravorazumske granice.
Prema podacima mjernih stanica, kvalitet zraka već u septembru dosegao je nivoe štetne po zdravlje, a s dolaskom hladnijih dana situacija se pogoršava. Prema međunarodnom indeksu kvaliteta zraka (IQAir), Sarajevo se redovno svrstava među deset najzagađenijih glavnih gradova svijeta.
Dok s druge strane zemlje Evropske unije uvode stroge standarde. Postepeno ukidaju tvornice i korištenje čvrstog goriva, te prelaze na ekološki prihvatljive izvore energije, naša se djeca igraju u parkovima pod “nevidljivim” česticama, dok stariji građani odlaze u posjet doktoru zbog respiratornih tegoba, vlasti nam šalju dobro poznatu poruku: “Nemojte se izlagati prevelikom boravku napolju, nabavite filtere, nosite maske i budite strpljivi.”
Najgore od svega je što smo naučeni na to. Naučeni da u decembru zatvaramo prozore i da svaku zimu dočekujemo sa istim grafikonom koji crveni sa porukama o prekoračenju lebdećih čestice PM2.5 i PM10 do besmisla. Naučeni da čekamo “da prođe sezona” kao da govorimo o gripi, a ne o sistemskom ubijanju sporim tempom.
Poznato je da u Sarajevu na kvalitet zraka utječu razni faktori, odnosno prirodni (položaj grada, kotlina…) i antropogene ljudske faktore (ložišta na čvrsto gorivo, saobraćaj), ali dokle viđe slušati jedna te ista objašnjenja, obećanja, strategije, akcione planove… sve se to lijepo složi u fascikle koje sakupljaju prašinu po državnim uredima, dok građani skupljaju otrov u plućima.
Najveća ironija je što Sarajevo u trenucima najgoreg zagađenja izgleda spokojno: magla pada nad gradom i skriva pravu prirodu krize.
Turisti prave fotografije, stanovnici žure na poslove, a rijetko ko zastane da se zapita — kakva je cijena ovog disanja? Ona se ne vidi odmah, ali statistike o bolestima pluća, kardiovaskularnim problemima i smanjenom životnom vijeku dovoljno su jasne.
Ko nas truje?
Stručnjaci ističu nekoliko ključnih izvora: prirodni uzroci, zastarjela individualna ložišta (ugljen, drva i otpad), saobraćaj u kojem dominiraju uvezeni dizelski automobili euro 3 standarda i niže, te industrijski izvori poput termoelektrana.
Umjesto da se ovim problemima sistemski pristupi, mjere vlasti svode se na apele građanima i povremene zabrane koje skoro niko ne kontroliše.
Termoelektrane nastavljaju da dime, zastarjela vozila i dalje dominiraju ulicama, donekle je popravljena mreža javnog prijevoza, a urbanistička politika ne poznaje riječ “zelena površina”. A mjere, poput zabrane loženja uglja, svode na deklarativne geste sa malo kontrole i po neka napisana kazna.
Svaka vlast do sada najavljivala je “akcione planove”. Međutim, oni su ili ostali mrtvo slovo na papiru ili su svedeni na simbolične poteze. Sarajevo nije osuđeno na ovakvu sudbinu.
Postoje gradovi sa sličnim geografskim uslovima (npr. Ljubljana ili Bern, pa i primjer Londona) koji ulažu u javni prijevoz, obnovljive izvore energije i energetsku efikasnost stanova. Razlika je u političkoj volji.
Zaključak na kraju glasi, dok se ta volja ne pojavi, Sarajevo će ostati “glavni grad Evrope” po zagađenju. A njegovi stanovnici će svake zime plaćati cijenu u zdravlju i životima.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.