U Bosni i Hercegovini to najbolje pokazuje činjenica da presuda „Sejdić-Finci“ nikad nije provedena. Da su institucije imale obraza i snage, davno bi to bilo završeno.
Nekada je bilo važno – jesi li čovjek. Danas je važnije – koliko si glasan. Važnije je zagorčati drugome život, nego popraviti svoj. Važnije je drugima „sasuti u brk“ i ispasti faca, nego li bilo št uraditi konkretno.
Dobri se povlače u sebe, a papci riču.
I što glasnije riču, to im se narod više divi.
Oni što su na izborima propali „kao Grčka“ sanjaju da pripajaju tuđe teritorije. Oni što su izbjegli kaznu za genocid i zločine danas prijete novim ratovima. Na tuđu djecu misle da ginu.
Lideri se kite jagnjećom kožom. Međutim, zvijeri ostaju zvijeri.
Međunarodna zajednica šuti.
Pravda šuti.
A šutnja znači pristajanje.
Zato se ovdje na pokvarenom kantaru vaga ono što je najvažnije – opstojnost, dostojanstvo i sloboda.
A narod, opet i opet, bira iste.
Dokle ćemo još šutjeti?
Dokle ćemo na pokvarenom kantaru mjeriti vlastitu sudbinu, kao da nam tuđa ruka može donijeti pravdu i spas?
Ako i dalje budemo birali papke i nacionaliste, umjesto dobrih ljudi, jednog dana nećemo imati ni šta da vagamo.
Ali ne mora biti tako.
Vrijeme je da se umjesto papaka i nacionalista biraju dobri ljudi. Vrijeme je da se u politici traže oni koji grade, a ne oni koji ruše. Da se ponovo naučimo gledati u čovjeka, a ne u buku kojom se hvališe.
Dokle god postoji ijedan glas razuma, ijedan komšija koji ne pita „ko si“ već „kakav si“, ima nade da ovaj narod prestane da vaga na pokvarenom kantaru i da napokon počne graditi budućnost dostojnu svojih najboljih sinova.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.