Uz nekoliko fotografija jednog stabla ispred zgrade Općine Vogošća zapisao sam: „Drvo birokrata“.
Danas, nakon toliko godina, ta bilješka djeluje gotovo kao mala hronika jednog vremena. Vremena u kojem je i jedno obično drvo moglo postati društveni komentar.
Zašto baš naziv „Drvo birokrata“?
Naslov koji je tada izgledao kao obična novinarska dosjetka, danas mi djeluje mnogo ozbiljnije.
Jer to drvo više ne postoji.
Ali priča o njemu postoji.
A možda i poruka koju je nosilo.Naime, oni koji su iz centralne ulice Jošaička željeli ući u zgradu Općine Vogošća i na općinskim šalterima riješiti neki od svojih gorućih problema, morali su prije toga savladati jednu, naizgled sasvim običnu, prepreku. Ispred same zgrade, na prilaznom trotoaru, nadvijale su se grane jednog drveta. Neke od njih rasle su gotovo pod pravim uglom, tako da se trotoarom nije moglo normalno proći bez saginjanja,povijanja i svojevrsnog „vježbanja leđa“.
Nije se moglo tek tako proći trotoarom.
Trebalo je malo saviti vrat, malo poviti leđa, nekada i dobro čučnuti.
Vogošćani su to, naravno, pretvorili u šalu.
-Ovo drvo je na pravom mjestu, govorili su. Nije loše da se građani prije dolaska na općinske šaltere naviknu savijati leđa. Lakše će podnijeti birokratske manire.
Tako je drvo, sasvim nezasluženo, dobilo nadimak „Drvo birokrata“.
Godinama sam gledao kako građani dolaze pred općinske šaltere s različitim problemima.
Neko zbog papira.
Neko zbog kuće.
Neko zbog zemljišta.
Neko zbog nečega što mu je trebalo jučer, a dobio bi – možda – sutra.
I uvijek ista priča.
Papir traži drugi papir.
Drugi papir traži potvrdu.
Potvrda traži novu potvrdu.
Jedan šalter upućuje na drugi.
Drugi na treći.
Treći na „nadležnu službu“.
A „nadležna služba“ nekako uvijek ima svoju nadležnost.
I tako građanin, koji je došao da riješi jedan problem, ponekad izađe iz zgrade s osjećajem da je dobio još dva.
Zato je ono drvo bilo tako zgodan simbol.
Ali, što je najvažnije, nije problem bio samo u njegovim granama. Problem je bio u simbolici koju su mu građani dali. Ono je, htjeli to njegovi „krivci“ ili ne, postalo svojevrsna prirodna ilustracija odnosa između građana i administracije. Čovjek bi došao pred općinsku zgradu uspravnih leđa, a prije nego što bi stigao do šaltera morao bi se sagnuti.
Bilo je u tome i humora, ali i one prepoznatljive građanske ironije koja često nastaje tamo gdje ljudi dugo čekaju da neko drugi riješi problem koji je očigledan. A onda je, nedugo nakon objavljivanja teksta, uslijedila reakcija. Pripadnici Civilne zaštite općine Vogošća, po nalogu „prozvanih“, uzeli su stvar usvoje ruke.
Grane „Drveta birokrate“ su potkresane.
Vogošćani su, sudeći po brzini kojom su nadležni reagovali, mogli pomisliti da je problem konačno riješen. Neko je, eto, pročitao tekst, prepoznao problem i odlučio da građanima omogući normalan prolaz.
Ali, kao što to često biva sa birokratijom, rješenje je bilo – birokratsko.
Umjesto da se zapita zašto je jedno obično drvo godinama predstavljalo prepreku građanima, neko je jednostavno odlučio ukloniti prepreku.
Grane su potkresane.
Ali time nije uklonjena poruka koju je drvo nosilo.
Naprotiv.
„Drvo birokrata“ je nakon potkresivanja postalo još upečatljiviji simbol.
Građani su se mogli našaliti da su nadležni shvatili ozbiljno njegovu ulogu. Ako je drvo podsjećalo na birokratsku inertnost, onda je najjednostavnije bilo ukloniti drvo.
Problem je, po toj logici, riješen kada nestane ono što na njega podsjeća.
Nije, dakle, trebalo mijenjati navike, ubrzavati procedure, olakšavati građanima pristup službama ili se pitati zbog čega čovjek pred općinskim vratima ponekad ima osjećaj da mora „saviti leđa“. Trebalo je samo – potkresati grane.
A onda je uslijedio i drugi čin ove male vogošćanske birokratske predstave.
Drvo je posječeno.
Jednostavno su ga uklonili.
Tako je nestalo „Drvo birokrata“ ispred općinske zgrade.
Moram priznati: bila je to zavidna brzina.
Godinama građani čekaju na rješavanje raznih problema, a kada se u novinama pojavi fotografija drveta koje ih podsjeća na birokratiju – reakcija je gotovo trenutna.
Grane su pale.
Vogošćani su možda pomislili:
-Eto, ipak se može.
Može se, dakle, reagovati.
Može se poslati ekipa.
Može se uzeti alat.
Može se problem riješiti.
Samo je postojalo jedno malo pitanje:
Je li problem zaista bio u drvetu?
Sječom drveta birokratija je, barem u simboličkom smislu, izvojevala veliku pobjedu.
Nestala je prepreka.
Nestale su grane.
Nestalo je saginjanja.
Nestalo je „Drveta birokrate“.
Ako je nekome smetalo što drvo podsjeća na birokratsku inertnost – više nije imao razloga za brigu.
Podsjetnika više nema.
Problem riješen.
Kako? Jednostavno!
Tu se, međutim, krije i najveća ironija ove priče.
Jer prozvani birokrati nisu morali dugo razmišljati kako da odgovore na kritiku.
Nisu morali organizovati sastanak.
Nisu morali formirati komisiju.
Nisu morali tražiti nadležnost.
Nisu morali pisati dopise.
Nisu morali građaninu objašnjavati zašto se problem nije riješio.
Samo su uklonili ono što je na problem podsjećalo.
I to veoma efikasno.
Prvo potkresivanjem.
A onda sječom.
Kad već ne možemo promijeniti sliku o birokratiji, promijenimo pejzaž.
Nema drveta – nema ni „Drveta birokrate“.
Nema simbola – možda nema ni pitanja.
Nema pitanja – nema problema.
Barem na papiru.
A upravo je tu, čini mi se, cijela priča postala zanimljivija od samog drveta.
Jer drvo je bilo prepreka na trotoaru.
To se moglo riješiti.
I trebalo je riješiti.
Ali drvo je u međuvremenu postalo i nešto drugo.
Postalo je podsjetnik.
Podsjetnik na ono što građani osjećaju kada dođu pred instituciju.
Na čekanje.
Na sporost.
Na prebacivanje odgovornosti.
Na ono:
„Nije do mene.“
„To je druga služba.“
„Morate donijeti još jedan papir.“
„Dođite sutra.“
„Sačekajte.“
I na onu dobro poznatu situaciju kada čovjek izađe iz općine i ne zna je li riješio problem ili je samo dobio novi termin za njegovo rješavanje.
Zato je drvo bilo opasnije kao simbol nego kao prepreka.
Grana se može odsjeći.
Ali simbol se ne siječe tako lako.
Možda su tada prozvani mislili da će sječom drveta nestati i priča.
Nije nestala.
Naprotiv.
Danas, nakon toliko godina, fotografija tog drveta ponovo stoji preda mnom.
I što je vrijeme dalje od događaja, to mi je cijela stvar zanimljivija.
Jer pokazalo se da je jedno obično stablo uspjelo ono što ponekad ne uspijevaju ni dugi novinski tekstovi.
Uspjelo je pokazati odnos između građanina i administracije.
Građanin kaže:
-Imam problem.
Birokratija kaže:
-Vidjet ćemo.
Građanin čeka.
Birokratija razmatra.
Građanin ponovo pita.
Birokratija ponovo razmatra.
A onda novinar fotografiše drvo.
I – čudo!
Reakcija!
Drvo se potkreše.
Pa posiječe.
Kad bi se i svi drugi problemi rješavali tom brzinom, Vogošća bi možda bila administrativno čudo.
Ne želim, naravno, nepravedno optuživati svakog čovjeka koji radi u administraciji.
Među službenicima ima vrijednih, odgovornih i susretljivih ljudi.
Ali birokratija nije samo čovjek za šalterom.
Birokratija je mentalitet.
To je ono kada se procedura stavi iznad čovjeka.
Kada se lakše objasni zašto nešto ne može nego kako bi moglo.
Kada se problem prebaci na drugu adresu umjesto da se riješi.
I kada se više energije potroši na dokazivanje da neko nije nadležan nego na pronalaženje onoga ko jeste.
U tom smislu, „Drvo birokrata“ možda nikada nije ni bilo samo jedno drvo.
Bilo je ogledalo.
A ogledalo je, kao što znamo, neugodno samo onome ko u njemu ne voli ono što vidi.
Danas tog drveta nema.
Ne znam ni gdje je završilo njegovo deblo.
Možda je od njega napravljena daska.
Možda je poslužilo kao ogrevno drvo.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.