Dok sjedimo u beogradskom kafeu „Šumatovac“ koji je nekada bio centar estradnih dešavanja, Nikola sjetno primjećuje:
-Ovdje više ne stanuje estrada. Za ovaj sat dok sjedimo i pijemo kafu nisam vidio nijednog pjevača ili pjevačicu da su došli, posjedili, popričali. Izgleda da se taj nekada lijepi običaj više ne praktikuje. Pjevači i muzičari se „druže“ preko skajpa, mobilnih telefona, a zaboravili su lijepi običaj da se nađu u nekom kafeu, restoranu ili kafani popričaju, dogovore se za neka gostovanje, naprave plan za saradnju. Nekada sam petkom dolazio u „Šumatovac“, kada mi je trebalo da nekog pjevača angažujem za tezgu, i na licu mjesta smo dogovorili posao. Ako nije bio pjevač, koji mi treba u „Šumatovcu“, našao bih ga preko puta u kafani „Pod lipom“ ili stometara dalje u „Grmeču“. To je bio taj fatalni beogradski „Bermutski trougao“. Interesantno, da je najveći broj sarajevskih pjevača radilo za „Beogradsku estradu“ (Safet Isović, Beba Selimović … i mnoogi drugi) tako da meni ponekad nije trebalo da idem u Sarajevo i da tamo razgovaram za posao. . I Sarajevo je imalo svoja mjesta gdje su se sastajali pjevači – primjećujemo.
-Da, da, u Sarajevu je bilo poznato sa stajalište estradnih umjetnika u čuvenom hotelu „Evropa“, odnosno u dijelu, koji ne znam iz kojih razloga, su nazivali „Bečki restoran“. Tu su se uglavnom okupljali pjevači narodne muzike. Mnoge sam tu tezge sa pjevačima ugovorio. Ako mi je bio potreban zabavnjak skoknuo bih do kafića „Estrada“ na obali, koju su držali menadžer Raka Marić i Goran Bregović. To su bila zlatna estrradna vremene osamdesetih godina prošlog vijeka. Takva su bila vremena, pošto mi je bila baza u Prijedoru, zbog posla jednom skoknem do Beograda, jednom do Sarajeva i nakrivim šešir. Od posla sam se „ubijao“. Ništa telefoni, skajpovi, društvene mreže. Dogovor u četiri oka bio je zakon, trak posao,trak lova – kaže Nikola.
I druženju sa pjevačima nisu kao što su nekad bila, zar ne?
-E, to je posebna priča. Kada sam organizovao turneju bilo je dana kada smo po nekoliko sati uspjeli da odspavamo. Tokom jedne turneje na kojem su bili Šaban Šaulić, Hasan Dudić, Dina Barjaktarević, sestra Silvane Armenulić, Dinin muž Žika Nikolić i još neki pjevači znali smo uz piće i meze da ostanemo do zore. Slično je bilo kad sam organizovao koncerte i u ekipi bili, Sinan Sakić, Mitar Mirić, Ljuba Aličić, Kemal Malovčić, Zorica Marković … Pričama i dosjetkama nikad nije bilo kraja. Sada, kada se završi koncert, pjevači s sjednu u kola i kud koji, mili moji. Niko nema remena za priču, druženje. Došla su naka čudna vremena.
Priča se da si bio veliki autoritet za pjevače.
-Pjevači dobro znaju sa kime rade i kome da vjeruju. Možeš ih jednom prevariti, ali više ne. Šemsa Suljaković mi uvijek kaže kad se vidimo da sam ja najbolji menadžer sa kojim je ona sarađivala. Ako ona kaže onda joj treba vjerovati. Prema njihovoj popularnosti i kvalitetetima sam rangirao pjevače i pjevačice tako ih plaćao. Kad god bih se negdje pojavio, okupljali su oko mene, i često pitali za tezge, gdje i kada mogu da pjevaju. Najbolje sam prolazio kada sam ugovarao nastupe Šabanu Šauliću. Njegovoj ženi, Gordani, pošto je ona bila glavni blagajnik, znao sam često da joj odnesem kese punih para! Tako se zarađivalo. Najčešće sam radio „na ulaz“, što znači, da su na blagajni bile moje numerisane ulaznice,posle koncerta plati se sala, redari, blagajnik, a ostalo raspodelim pjevačima. Ponekad, ali rijetko je bilo, da na nekom nastupu bude „tanka“ posjeta, pa zato je bila i tanja lova. U šali sam im govorio, ko vam je kriv kad niste popularni! Kad god smo negdje sjedili uvijek su mi dodjeljivali centralno, počasno, mjesto, poštovali su me svi jer znaju da od mene i moje umješnosti zavisi i njihov honorar. Menadžeri su nekad bili na cijeni.
Kojeg se koncerta često sjećaš?
-Mnogo je bilo koncerata, kojih se rado sjećam. Mnoge turneje, „Hit ljeta“ i finale na Stadionu JNA u Beogradu pred skoro 50.000 gledalaca … Ali, spomenuću koncert u beogradskoj hali „Pinki“ kada sam organizova koncert pre 30 godina legendarnoj Vidi Pavlović, koju smo proglasili za kraljicu romske pjesme. Kad su čule njene kolege za koncert došli su da me mole da nastupaju, a bile su sve same zvijezde romske muzike, Šaban Bajramović, Verica Šerifosvić, Šikica … Saksofonista Ferus Mustafov je došao čak iz Skoplja. Sjećam se i jednog humanitarnog koncerta za djecu Podkozarja. Odziv pjevača je bio takav da sam neke morao čak i da odbijem, a nastupali su, Gordana Lazarević, Rade Jorović, Beki Bekić, Biljana Jevtić, Aca Ilić, Cakana, Slađana Ristić, Paško Handanović, Jelena Broćić, Brzi …
A fotosi u prilogu najbolje govore koliko je menadžer Nikola Idžan bio poštovan i cijenjen.
Tekst: Zoran JAKŠIĆ; Fotografije: Z. J. i arhiv N. Idžana